PROSLOV
Zboru za nauk vjere obratile su se razne biskupske konferencije ili
pojedini biskupi, teolozi, liječnici i ljudi znanosti pitajući kako se slaûu katolička
ćudoredna načela i biomedicinske tehnike koje omogućuju zahvate u početke
ljudskog ûivota i u same procese rađanja. Ovaj Naputak, kao plod opseûnih
savjetovanja i, osobito, paûljiva vrednovanja izjava mnogih episkopata, ne
kani izloûiti cjelokupno naučavanje Crkve o dostojanstvu začeta ljudskog
ûivota i rađanja, nego ponuditi, u svjetlu dosadaönjeg nauka crkvenog
učiteljstva, određene odgovore na poglavita pitanja koja su se o tome pojavila.
Učinit ćemo to ovako: u uvodu ćemo upozoriti na temeljna načela
antropoloökog i ćudorednog značaja, koja su neophodna za primjereno
vrednovanje problema i da se odgovori na tolika pitanja; u prvom dijelu
dokaznu snagu crpst ćemo u poötivanju ljudskog bića počevöi od prvog časa
njegova postojanja; u drugom, suočit ćemo se s ćudorednim pitanjima koja se
postavljaju zahvaćanjem tehnike u ljudsko rađanje; treći dio pruûit će neke
smjernice o odnosima koji se uspostavljaju između moralnog i civilnog zakona
kad je riječ o duûnom poötovanju prema ljudskom zametku i plodu*, te o
dopustivosti tehnik‚ umjetnog rađanja.
UVOD
- BIOMEDICINSKA ISTRAéIVANJA I NAUČAVANJE
CRKVE
Dar ûivota öto ga je Bog Stvoritelj i Otac povjerio čovjeku, od njega
zahtijeva da bude svjestan njegove neprocjenjive vrijednosti i da za nj
preuzme odgovornost. To temeljno načelo mora se naći u samom
srediötu razmiöljanja da bi se razbistrila i razrijeöila pitanja koja nastaju
zbog umjetnih zahvata u početke ûivota i u procese rađanja.
Zahvaljujući napretku bioloökih i medicinskih znanosti čovjeku su
dostupna sve moćnija terapeutska pomagala, ali isto tako kadar je steći nove
moći s nepredvidivim posljedicama za ljudski ûivot u samome njegovu početku
i u njegovim prvim stadijima. Raznim postupcima on danas moûe zahvaćati u
procese rađanja ne samo da bi pomogao nego i da njima gospodari. Takve
tehnike mogu čovjeku omogućiti da ªsvoju sudbinu uzme u vlastite ruke ́, ali
ujedno ga izlaûu ªnapasti da prekorači granice razumna vladanja prirodom ́. 1
Kao öto mogu povesti napretku u sluûbi čovjeka, u sebi također kriju golemu
opasnost. Zato je s mnogih strana upućen hitan poziv da se u zahvatima
vezanim uz rađanje očuvaju vrednote i prava ljudske osobe. Zahtjeve za
razjaönjenjem i smjernicama ne upućuju samo vjernici nego i toliki drugi koji u
Crkvi, ªstručnjakinji za čovječnost ́2 , raspoznavaju poslanje sluûenja
ªcivilizaciji ljubavi ́ 3 i ûivotu.
Crkveno učiteljstvo ne nastupa ovdje u ime kakve posebne nadleûnosti
na području eksperimentalnih znanosti, nego, upoznavöi se s rezultatima
istraûivanja i tehnikama, ûeli iznijeti snagom svoga evanđeoskoga poslanja i
svoje apostolske zadaće ćudoredni nauk koji je primjeren dostojanstvu osobe i
njezinu cjelovitom poslanju, izlaûući kriterije za moralno prosuđivanje o
primjenama znanstvenih i tehničkih istraûivanja, posebice s obzirom na ljudski
ûivot i njegove početke. Ti su kriteriji: poötivanje, obrana i promicanje čovjeka,
njegovo ªprvo i temeljno pravo ́ na ûivot 4 , dostojanstvo njegove osobe
obdarene duhovnom duöom, moralnom odgovornoöću5 i pozvane na blaûeno
zajedniötvo s Bogom.
Ulazeći i u ovo područje Crkva se nadahnjuje ljubavlju koju je duûna
čovjeku kako bi mu pomogla da upozna i cijeni svoja prava i svoje duûnosti.
Ta ljubav napaja se na vrelima ljubavi Kristove: razmatrajući otajstvo
utjelovljene Riječi Crkva ujedno upoznaje ªmisterij čovjeka ́6 ; navjeöćujući
Evanđelje spasenja otkriva Čovjeku njegovo dostojanstvo i poziva ga da u
potpunosti otkrije istinu o sebi. Tako Crkva uvijek iznova nudi boûanski zakon
da ispuni djelo istine i oslobođenja.
Bog doista iz dobrote – da pokaûe put ûivota – daje ljudima svoje
zapovijedi kao i milost da ih obdrûavaju. Jednako tako iz dobrote – da im
pomogne ustrajati na tom putu – Bog uvijek i svima nudi svoje oproötenje. Krist
ima suosjećanja za naöu krhkost: ta on je naö Stvoritelj i naö Otkupitelj. Neka
njegov Duh otvori duöe daru Boûjega mira i razumijevanju njegovih zapovijedi. - ZNANOST I TEHNIKA U SLUéBI LJUDSKE
OSOBE
Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, sebi slična: ªmuöko i ûensko stvori
ih ́ (Post 1,27), povjerivöi im zadaću da ªsebi podloûe zemlju ́ (Post 1,28).
Temeljna znanstvena istraûivanja, kao i ona primijenjena, vaûan su izraz toga
čovjekova gospodstva nad stvorenjem. Znanost i tehnika, ta dragocjena
čovjekova pomagala kad su u njegovoj sluûbi i kad promiču njegov cjelovit
razvoj i opću korist, sama po sebi ne mogu otkriti smisao postojanja i ljudskog
napretka. Upravljene na čovjeka u kojem imaju svoje ishodiöte i koji ih razvija,
one iz njegove osobe i njegovih moralnih vrednota crpe naznake o svojoj svrsi
i svijest o svojim granicama.
Zato bi bilo iluzorno zahtijevati moralnu neutralnost za znanstveno
istraûivanje ili za njegove primjene; s druge strane, kriteriji za orijentaciju ne
mogu se izvući na temelju puke tehničke uspjeönosti, niti prema koristi koju
mogu pruûiti nekima na ötetu drugih ili, öto je joö gore, na temelju vladajućih
ideologija. Prema tome, znanost i tehnika po svome unutraönjem smislu
zahtijevaju bezuvjetno poötivanje temeljnih mjerila ćudoređa: to znači da
moraju biti u sluûbi ljudske osobe, njezinih neotuđivih prava, njezina pravog i
cjelovitog dobra u skladu s Boûjim naumom i njegovom voljom.7
Brz razvoj tehnoloökih otkrića čini joö prečim taj zahtjev za uvaûavanjem
spomenutih kriterija: znanost bez savjesti moûe jedino dovesti do propasti
Čovjeka. ªNaöe doba, viöe nego proöla stoljeća, treba takve mudrosti kako bi
sve öto čovjek novo otkriva postalo humanije: u pogibelji je, naime, budućnost
svijeta ako ne bude mudrijih ljudi. ́8 - ANTROPOLOGIJA I ZAHVATI NA PODRUČJU
BIOMEDICINE
Koje kriterije valja primijeniti da se osvijetle problemi nastali na području
danaönje biomedicine? Odgovor na to pitanje pretpostavlja odgovarajuće
poimanje naravi ljudske osobe u njezinoj tjelesnosti.
Doista, ljudska osoba kao ªujedinjena cjelina ́9 jedino se moûe ostvariti
u smjeru svoje prave naravi: ta narav je, naime, istodobno tjelesna i duhovna.
Poradi svog supstancijskog sjedinjenja s duhovnom duöom, ljudsko se tijelo
ne smije promatrati isključivo kao nakupina tkiva, organa i funkcija, niti se
moûe vrednovati na isti način kao ûivotinjske tijelo, budući da je sastavni dio
osobe koja se kroza nj očituje i izraûava.
Naravni moralni zakon izraûava i određuje svrhe, prava i duûnosti
utemeljene na tjelesnoj i duhovnoj naravi ljudske osobe. On se, međutim, ne
moûe shvatiti kao čisto bioloöko pravilo, nego se mora definirati kao smiöljeni
poredak preko kojega Stvoritelj poziva čovjeka da ravna i upravlja svojim
ûivotom i svojim činima i, posebno, da upotrebljava svoje tijelo i njime
raspolaûe. 10
Iz tih načela moguće je izvesti prvi posljedak: dirnuti u ljudsko tijelo ne
znači samo dirnuti u tkiva, organe i njihove funkcije, nego se na različitim
razinama dira cijela osoba; zato to ima, moûda samo uključno no nipoöto
manje stvarno, moralni smisao i moralnu odgovornost. Ivan Pavao II. odlučno
je to potvrdio Svjetskome liječničkom udruûenju: ªU svojoj neponovljivoj
posebnosti svaka ljudska osoba sastoji se ne samo od duha nego i od tijela,
tako da se u tijelu i preko tijela ostvaruje sama osoba u svojoj konkretnoj
stvarnosti. Prema tome, poötovati ljudsko dostojanstvo znači uvaûavati taj
čovjekov identitet kojim je on duöom i tijelom jedan (corpore et anima unus),
kako je potvrdio Drugi vatikanski koncil (Konstitucija Radost i nada, br.14,1).
Upravo na temelju te antropoloöke vizije moraju se pronaći temeljni kriteriji koji
su neophodni pri prosudbi o zahvatima öto nisu strogo terapeutske naravi, kao
öto su zahvati kojima se teûi za poboljöanjem čovjekova bioloökog
poloûaja. ́11
U svojim primjenama biologija i medicina zajednički nastoje oko
cjelokupna boljitka ljudskog ûivota kad pritječu u pomoć bolesnoj ili
obnemogloj osobi uz poötovanje njezina dostojanstva kao Boûjeg stvora. Ni
biolog ni liječnik ne mogu razloûito, snagom svoje znanstvene nadleûnosti,
htjeti odlučivati o početku i o sudbini ljudi. To pravilo posebno mora vrijediti na
području spolnosti i rađanja, gdje muökarac i ûena odjelotvoruju temeljne
vrednote ljubavi i ûivota.
Bog, koji je ljubav i ûivot, upisao je u muökarca i ûenu poziv na posebno
sudjelovanje u svome otajstvu osobnog zajedniötva i u svome djelu Stvoritelja
i Oca. 12 Po tome brak ima osobita dobra i vrednote sjedinjenja i rađanja s
kojima se uopće ne mogu uspoređivati vrednote öto se javljaju u niûim
oblicima ûivota. Te vrednote i značenja osobne naravi s moralnog stajaliöta
određuju smisao i granice umjetnih zahvata na području rađanja i s obzirom
na početke ljudskog ûivota. Ti se zahvati ne odbacuju zato öto su umjetni.
Samo po sebi oni svjedoče o mogućnostima medicinskog umijeća, no moraju
biti ocijenjeni s moralnog glediöta prema dostojanstvu ljudske osobe, koja je
pozvana na ostvarenje boûanskog poziva da dariva ljubav i da dariva ûivot. - TEMELJNI KRITERIJI U MORALNOM
PROSUĐIVANJU
U vezi s tehnikama umjetnog rađanja ljudi, blisko stoje ove dvije
temeljne vrednote: ûivot ljudskog bića koje je pozvano u postojanje, i izvorno
prenoöenje tog ûivota u braku. Zato se moralni sud o spomenutim tehnikama
umjetnog rađanja mora izreći tako da se vodi računa o tim vrednotama.
Posve je sigurno da fizički ûivot, kojim počinju zgode i nezgode
čovjekova ûivota u svijetu, ne iscrpljuje u sebi svu vrijednost osobe niti je
najviöe dobro čovjeka koji je pozvan na vječnost. Ipak, u nekom smislu on joj
je ªtemeljna ́ vrijednost, posebno zato öto se na tjelesnom ûivotu zasnivaju i u
njem razvijaju sve druge osobne vrednote.13 Nepovredivost prava na ûivot
nevinoga ljudskog bića ªod časa začeća do smrti ́ 14 znak je i zahtjev za onom
istom nepovredivoöću osobe kojoj je Stvoritelj udijelio dar ûivota.
S obzirom na prenoöenje drugih oblika ûivota u svijetu, prenoöenje
ljudskog ûivota ima svoju posebnost koja proizlazi iz posebnosti ljudske
osobe. ªPrenoöenje ljudskog ûivota prirodno je povjereno osobnome i
svjesnom činu koji je kao takav podloûan presvetim Boûjim zakonima:
nepromjenljivim i nepovredivim zakonima koje treba upoznati i poötivati. Baö
zato ne mogu se koristiti sredstva ili primjenjivati metode koje mogu biti
dopuötene u prenoöenju biljnog i ûivotinjskog ûivota. ́ 15
Napredak tehnike omogućio je rađanje bez spolnog odnosa pomoću
susreta zametnih -stanica in vitro, koje su prethodno uzete od muökarca i
ûene. No, ono öto je tehnički moguće ne znači da je samim tim i moralno
dopustivo. Zato se neizbjeûno mora razmisliti o temeljnim vrednotama ûivota i
ljudskog rađanja kako bi se donio moralni sud o takvim tehničkim zahvatima
nad ljudskim bićem već od prvih stadija njegova razvoja. - SMJERNICE UČITELJSTVA
Sa svoje strane crkveno učiteljstvo pruûa ljudskom razumu i u ovom
području svjetlo objave: nauk o čovjeku, kako ga učiteljstvo izlaûe, sadrûi u
sebi mnoge elemente koji rasvjetljuju probleme s kojima se ovdje suočavamo.
Od samog začeća ûivot svakog ljudskog bića mora se apsolutno
poötivati jer je čovjek jedini stvor na zemlji kojega je Bog ªhtio radi njega
samoga ́16 , a duhovnu duöu svakom čovjeku Bog ªneposredno stvara ́ 17 ;
cijelo njegovo biće slika je Stvoritelja. Ljudski je ûivot svet jer od samog svog
početka uključuje ªBoûje stvaralačko djelovanje ́18 i zauvijek ostaje u
posebnom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. 19 Bog je jedini
Gospodar ûivota od njegova početka do njegova svröetka: nitko i ni u kojim
okolnostima ne moûe sebi uzeti pravo da izravno uniöti nevino ljudsko biće. 20
Ljudsko rađanje traûi od supruûnika odgovornu suradnju s plodnom
ljubavi Boûjom21 ; dar ljudskog ûivota mora se ostvariti u braku s pomoću čina
koji pripadaju supruzima specifično i isključivo, u skladu sa zakonima öto su
upisani u njihove osobe i u njihovo sjedinjenje. 2211
I. POSTIVANJE LJUDSKIH ZAMETAKA
Pomnim razmiöljanjem nad takvim naučavanjem učiteljstva i nad
prethodno iskazanim razumskim razlozima dolazimo do odgovora na
mnogostruke probleme koji nastaju zbog tehničkih zahvaćanja u ljudsko
biće u početnim fazama njegova ûivota i u procese njegova začeća.
1. Koje poötovanje dugujemo ljudskom zametku, imajući na umu njegovu
narav i njegov identitet? Ljudsko biće mora se poötivati – kao osoba – od prvog
časa njegova postojanja.
Provođenje umjetne oplodnje omogućilo je različite zahvate na ljudskim
zamecima i plodovima. éele se postići razni ciljevi: dijagnostički i terapeutski,
znanstveni i komercijalni. Iz svega toga rađaju se veliki problemi. Moûe li se
govoriti o pravu na pokuse s ljudskim zamecima u ime znanstvenog
istraûivanja? Kakva pravila ili kakve zakonske odredbe valja o tome donijeti?
Da bi se odgovorilo na tolika pitanja, mora se duboko promisliti o naravi i
vlastitom identitetu – govori se o ªstatusu ́ – ljudskog zametka.
Sa svoje strane Crkva je na Drugom vatikanskom saboru suvremenom
čovjeku ponovila svoj trajni i sigurni nauk po kojem ªtreba već od začeća
najbriûnije ötititi ûivot; a pobačaj i čedomorstvo uûasni su zločini ́. 23 U novije
pak vrijeme Povelja o pravima obitelji, koju je objelodanila Sveta Stolica,
potvrđuje: ªLjudski ûivot mora se poötivati i ötititi na svaki način od časa
začeća ́. 24
Ovom Zboru poznate su ûive rasprave o početku ljudskog ûivota, o
osobnosti ljudskog bića i o identitetu ljudske osobe. On podsjeća na pouke
dane u Izjavi o namjernom pobačaju: ªOd trena kad je jajaöce oplođeno
započinje nov ûivot koji nije ni očev ni majčin, nego ûivot novoga ljudskog bića
koje se samo za sebe razvija. Nikad neće postati ljudsko ako to već nije od
tada. Toj očevidnosti svih vremena… suvremena genetika pruûa dragocjene
potvrde. Ona je utvrdila da je tu od prvoga časa utvrđen program onoga öto će
biti to biće: čovjek, baö taj čovjek-jedinka sa svim poznatim značajkama koje
su jasno određene. Nakon oplodnje počela je pustolovina jednoga ljudskog12
ûivota, gdje svaka od velikih sposobnosti zahtijeva vrijeme da se ostvari i da
uzmogne djelovati ́. 25 Taj nauk i dalje vrijedi, a uostalom potvrđen je, ako je to
potrebno, suvremenim dostignućima humane biologije, koja kaûe da je u
zigoti*, koja nastane oplodnjom, već uspostavljen identitet nove ljudske
jedinke.
Dakako, nijedan eksperimentalni podatak ne moûe sam po sebi biti
dovoljan za prepoznavanje duhovne duöe. Ipak, znanost o ljudskom zametku
nudi svoje zaključke koji su dragocjen pokazatelj da se razloûno prizna
nazočnost osobe od samoga prvog javljanja ljudskog ûivota: ta kako bi ljudska
jedinka mogla ujedno ne biti i ljudska osoba? Učiteljstvo se nije izrijekom
pozabavilo filozofskom stranom te tvrdnje, ali nepokolebivo ustraje na
moralnoj osudi svakog namjernog pobačaja. To naučavanje nije se promijenilo
niti će se promijeniti. 26
Prema tome, od prvog časa svog postojanja, tj. otkad se uobliči kao
zigota, plod ljudskog rađanja zahtijeva bezuvjetno poötovanje koje dugujemo
ljudskome biću u njegovoj tjelesnoj i duhovnoj cjelokupnosti. Ljudsko biće
mora se poötivati i s njime valja postupati kao s osobom od samoga njegova
začeća, pa mu se stoga od toga istog časa moraju priznati prava osobe, medu
kojima je prije svega nepovredivo pravo svakoga nevinog ljudskog bića na
ûivot.
Ta primjedba doktrinalne naravi temeljni je kriterij u rjeöavanju različitih
problema nastalih razvojem biomedicinskih znanosti na ovom području:
budući da se s njime mora postupati kao s osobom, zametak se mora braniti u
njegovoj nepovredivosti, o njem se mora brinuti i, koliko je moguće, mora se
liječiti kao i svako drugo ljudsko biće u okviru zdravstvene zaötite.
- Da li je prenatalna dijagnostika moralno dopuötena?
Ako prenatalna dijagnostika poötuje ûivot, nepovredivost zametka i
ljudskog ploda te ako smjera njegovoj individualnoj zaötiti ili liječenju, odgovor
je potvrdan.
Prenatalna dijagnostika uistinu je kadra utvrditi stanje zametka ili ploda
dok je joö u majčinu krilu; ona omogućuje ili dopuöta da se ranije i uspjeönije predvide neki terapeutski, medicinski ili kiruröki zahvati.
Takva je dijagnostika dopuötena ako, uz pristanak i dobru obavijeötenost
roditelja, primijeni takve metode koje čuvaju ûivot te nepovredivost zametka i
njegove majke, ne dovodeći ih u nerazmjernu opasnost. 27 No ona je u teökom
sukobu s moralnim zakonom kad, ovisno o svojim nalazima, računa s
mogućnoöću izazivanja pobačaja: dijagnoza kojom se potvrdi postojanje neke
malformacije ili nasljednog oboljenja ne smije ujedno značiti osudu na smrt.
Zato ûena koja bi zatraûila dijagnozu s jasnom namjerom da u slučaju nalaza
kojim se potvrđuje postojanje malformacije ili neke anomalije izvede pobačaj,
učinila bi teöko nedopuöteno djelo. Jednako bi tako radili suprotno moralu
suprug, roditelji ili bilo tko drugi ako bi svjetovali ili traûili liječnički pregled
trudnice s istom nakanom da eventualno učini pobačaj. Isto tako bila bi
odgovorna za nedopuötenu suradnju ona stručna osoba koja bi, postavljanjem
dijagnoze i prilikom priopćenja rezultata, svjesno pridonijela da se uspostavi ili
učvrsti povezanost između prenatalne dijagnoze i pobačaja.
Napokon, mora se osuditi kao povreda prava na ûivot onoga koji se tek
ima roditi te kao povreda prava i osnovnih duûnosti supruûnika kad drûavne ili
zdravstvene vlasti, ili pak znanstvene organizacije, donose smjernice ili
programe koji bilo kako idu u prilog povezivanju prenatalne dijagnostike i
pobačaja, ili jednostavno tjeraju trudnice da se podvrgnu prenatalnoj
dijagnostici sa svrhom da se uklone plodovi s malformacijom ili opterećeni
nasljednim bolestima. - Da li su dopuöteni terapeutski zahvati nad ljudskim zametkom ?
Kao i u slučaju drugih medicinskih zahvata nad pacijentom, dopuötenima
se moraju smatrati svi zahvati nad ljudskim zametkom pod uvjetom da poötuju
ûivot i nepovredivost zametka, da sami po sebi ne uključuju nerazmjerne
opasnosti, već da su usmjereni njegovu ozdravljenju, poboljöanju njegova
zdravstvenog stanja ili njegovu individualnom opstanku.
Bez obzira na to kakvo je liječenje, da li se provodi lijekovima, kiruröki ili
nekako drukčije, treba da roditelji na nj pristanu slobodno i da budu dobro
obavijeöteni, u skladu s deontoloökim pravilima koja se tiču djece. Primjena
toga moralnog načela moûe zahtijevati joö veću i naročitu osjetljivost kad je
riječ o ûivotu zametka ili ploda.
Ivan Pavao II. jasno se izrazio o opravdanosti i o kriterijima takvih
zahvata: ªU načelu dobrodoölicom će se dočekati neki strogo terapeutski
zahvat kojemu je svrha ozdravljenje od raznih bolesti, uključujući bolesti koje
su posljedica kromosomskih greöaka, uz pretpostavku da se hoće istinski
promaknuti osobna dobrobit pojedinca bez nanoöenja ötete njegovoj
cjelovitosti i bez pogoröanja uvjeta ûivota. Takav zahvat doista se uklapa u
logiku kröćanske moralne predaje ́. 28
- Kako moralno vrednovati istraûivanja i eksperimentiranje * sa
zamecima i ljudskim plodovima?
Medicinsko istraûivanje mora se sustegnuti da ne dira ûive zametke
barem ako nema moralne sigurnosti da time neće naökoditi bilo ûivotu bilo
cjelovitosti nerođenoga ili njegove majke i pod uvjetom da su roditelji,
slobodno i dobro obavijeöteni, pristali na zahvat nad zametkom. Iz toga
proizlazi da bi bilo nedopuöteno svako istraûivanje, pa i ono koje se
ograničava na puko promatranje zametka, ako bi zbog upotrijebljenih metoda
ili zbog popratnih učinaka doöla u opasnost tjelesna cjelovitost ili ûivot
zametka.
äto se pak eksperimentiranja tiče, uz pretpostavku da općenito
razlikujemo između eksperimenta koji nije izravno terapeutske naravi i onoga
koji nesumnjivo ima terapeutsku svrhu za sam subjekt, činjenično treba
također razlikovati eksperimentiranje nad joö ûivim zamecima od
eksperimentiranja s mrtvim zamecima. Ako su zameci ûivi, bilo da su za ûivot
sposobni ili nisu, moraju se poötivati kao i sve druge ljudske osobe; ako nije
izravno terapeutsko, eksperimentiranje sa zamecima je zabranjeno.29
Nijedna svrha, bila u sebi ne znam kako plemenita, primjerice predvidiva
korist za znanost, za druga ljudska bića ili za druötvo, ne moûe nipoöto
opravdati eksperimentiranje sa ûivim zamecima ili sa ûivim ljudskim
plodovima, bili oni sposobni za ûivot ili ne, u majčinom krilu ili izvan njega.
Obavijeöten pristanak, koji se općenito traûi u kliničkom eksperimentiranju s
odraslima, ovdje ne mogu dati roditelji, jer oni ne mogu odlučivati ni o fizičkom
integritetu ni o ûivotu nerođenoga. S druge strane, eksperimentiranje sa
zamecima i s plodovima uvijek uključuje opasnost, dapače najčeöće se sa
sigurnoöću predviđa da će doći do povrede fizičkog integriteta ili čak do smrti.
Upotreba ljudskog zametka ili ploda kao predmeta ili sredstva u
eksperimentu zločin je s obzirom na dostojanstvo tih ljudskih bića kojima ide
isto poötovanje koje dugujemo tek rođenoj djeci ili bilo kojoj drugoj osobi.
Povelja o pravima obitelji, koju je objelodanila Sveta Stolica, kaûe:
ªPoötovanje dostojanstva ljudskog bića isključuje svaku vrstu
eksperimentalnog rukovanja ljudskim zametkom ili njegovo iskoriötavanje ́. 30
Posve je u suprotnosti s ljudskim dostojanstvom postupak kojim se, in vivo ili
in vitro, radi pokusa ili iz trgovačkih razloga, ljudski zameci odrûavaju na
ûivotu.
U slučaju eksperimentiranja koje je nedvojbeno terapijske naravi, budući
da je riječ o poduzetoj eksperimentalnoj terapiji u korist samog zametka i u
krajnjem pokuöaju da mu se spasi ûivot, u nedostatku drugih valjanih načina
liječenja moûe biti dopuöteno pribjeći lijekovima ili postupcima koji joö nisu
sasvim provjereni. 31
Leöeve zametaka ili ljudskih plodova, bilo da su namjerno ili pak
nenamjerno pobačeni, treba poötivati jednako kao i smrtne ostatke drugih
ljudskih bića.
Osobito, oni ne mogu biti predmet sakaćenja ili autopsije ako njihova
smrt nije potvrđena i ako za to nema pristanka roditelja ili majke. Osim toga,
uvijek ostaje neokrnjen moralni zahtjev da se u namjernom pobačaju ne
sudjeluje ni na koji način i da se izbjegne sablazan. Kao i u slučaju leöeva
odraslih osoba, u slučaju umrlih plodova nedopuöteno je svako trgovanje i ono
se mora zabraniti.
- Kako moralno vrednovati upotrebu zametka koji su dobiveni
oplodnjom u epruveti radi istraûivanja?
Ljudski zameci dobiveni u epruveti ljudska su bića i pravni subjekti:
njihovo dostojanstvo i njihovo pravo na ûivot moraju se poötivati već od prvog
časa njihova postojanja. Nemoralno je proizvoditi ljudske zametke s namjerom
da budu iskoriöteni kao raspoloûivi ªbioloöki materijal ́.
Prilikom ustaljenog postupka oplodnje u epruveti svi se zameci ne
prenesu u tijelo ûene; neke uniöte. Jednako kao öto osuđuje namjerni
pobačaj, Crkva zabranjuje napadati i na ûivot tih ljudskih bića. Duûnost nam je
upozoriti na posebnu ozbiljnost pojave kad se namjerno uniötavaju ljudski
zameci koji su proizvedeni u epruveti, bilo umjetnom oplodnjom bilo
ªblizanačkim cijepanjem ́, isključivo u svrhu istraûivanja. Takvim ponaöanjem
istraûivač se postavlja na mjesto Boga i, bez obzira da li je toga svjestan,
pretvara se u gospodara nad tuđom sudbinom samovoljno odlučujući kome
dati ûivot a koga poslati u smrt te zatire bespomoćna ljudska bića.
Iz istih razloga moralno su nedopustivi postupci promatranja i
eksperimentiranja kojima se uzrokuju oötećenja ili izazivaju velike i
nerazmjerne opasnosti za zametke koji su dobiveni u epruveti (in vitro). Svako
ljudsko biće valja poötivati zbog njega samoga i ne moûe se svesti na puku
vrijednost običnog sredstva za dobro drugih. Zato je u neskladu s moralom
ako se hotimično izlaûu smrti ljudski zameci dobiveni in vitro. Ti zameci, već
samom činjenicom da su proizvedeni in vitro, ako se ne prenesu u majčino
tijelo proglaöeni su ªprekobrojnima ́, izloûeni besmislenoj sudbini, bez
mogućnosti da im se pruûi siguran i moralno dopustiv način opstanka.
- Kakav sud izreći o drugim postupcima manipuliranja ljudskim
zamecima u sklopu ªtehnik‚ ljudske reprodukcije ́?
Tehnike oplodnje in vitro kadre su otvoriti mogućnost za druge oblike
bioloökog ili genetskog manipuliranja ljudskim zamecima, kao öto su pokuöaji
ili planovi da se postigne oplodnja između ljudskih i ûivotinjskih spolnih
stanica, ili da ljudski zameci dorastaju u ûivotinjskim utrobama; pa hipoteza ili
projekt izvedbe umjetne maternice za ljudske zametke. Takvo ponaöanje u
suprotnosti je s dostojanstvom ljudskog bića koje pripada zametku, a u isto
vrijeme povreda je prava svake osobe da se začne i rodi u braku i iz braka. 32
Isto tako moraju se smatrati suprotnim moralu svi pokuöaji ili nagađanja koja
hoće dobiti ljudsko biće bez sveze sa spolnoöću putem ªblizanačkog cijepanja ́, kloniranjem, partenogenezom, budući da su u suprotnosti i s
dostojanstvom ljudskog rađanja i s dostojanstvom bračnog sjedinjenja.
I samo zaleđivanje zametaka, pa i onda kad se učini da se zametak
očuva na ûivotu (kriokonzerviranje), povreda je poötovanja öto ga dugujemo
ljudskim bićima jer ih izlaûe velikoj smrtnoj opasnosti ili oötećenju tjelesne
cjelovitosti, liöava ih barem privremeno majčinske zaötite i noöenja te ih izlaûe
daljnjim povredama i manipulacijama.
Neki pokuöaji zahvaćanja u kromosomsku ili genetičku baötinu nisu
terapeutske naravi nego idu za tim da se proizvedu ljudska bića
selekcionirana prema spolu ili prema nekim drugim unaprijed određenim
svojstvima. Takve manipulacije suprotne su osobnom dostojanstvu ljudskog
bića, njegovoj nepovredivosti i njegovu identitetu. Zato se ne mogu nikako
opravdati eventualnim dobrim posljedicama za čovječanstvo budućnosti. 33
Svaku osobu valja poötivati zbog nje same: u tome je dostojanstvo i pravo
svakoga ljudskog bića od njegova početka.
II. ZAHVATI U LJUDSKO RAĐANJE
Pod ªumjetnim rađanjem ́ ili ªumjetnom oplodnjom ́ ovdje se misli na
razne tehničke postupke kojima se nastoji postići začeće čovjeka na način
različit od spolnog sjedinjenja muökarca i ûene. Ovaj Naputak raspravlja o
oplodnji jajaöca u epruveti (oplodnja in vitro) i o umjetnom osjemenjivanju
prenoöenjem prethodno uzetog sjemena u rodne putove ûene.
Kao prvi preduvjet za moralno vrednovanje takvih tehnika mora se
gledati na okolnosti i posljedice koje one imaju s obzirom na duûno poötovanje
prema ljudskom zametku. Da bi se postupak oplodnje in vitro ustalio, bile su
potrebne bezbrojne oplodnje i uniötenja ljudskih zametaka. Joö i danas kod
ûena se obično pretpostavlja hiperovulacija: uzima se viöe jajaöaca, oplodi ih
se, a onda nekoliko dana uzgaja in vitro. Obično se sva ne prenesu u rodne
putove ûene; neki zameci, obično nazvani ªprekobrojnima ́, uniöte se ili
zalede. Katkad se neki od implantiranih zametaka ûrtvuje iz raznih eugeničkih,
ekonomskih ili psiholoökih razloga. Takvo hotimično uniötavanje ljudskih bića
ili njihovo koriötenje za različite svrhe, na ötetu njihova integriteta i njihova
ûivota, u suprotnosti je s već spomenutim naukom o namjernom pobačaju.
Odviöe često idu skupa oplodnja in vitro i hotimično uklanjanje ljudskih
zametaka. Pritom je vrlo rječito da se takvim postupcima, sa svrhama očito
nespojivima, ûivot i smrt podvrgavaju odluci čovjeka koji tako prema svojoj
volji dariva ûivot ili smrt. Tu dinamiku nasilnosti i gospodstva moûda i ne
opaûaju oni koji joj se pokoravaju hoteći je iskoristiti. Da bi se izrekao moralni
sud o FIVETU-u* (oplodnja in vitro i prenoöenje zametka), moraju se razmotriti
spomenuti činjenični podaci i hladna logika koja ih povezuje: olako shvaćanje
pobačaja, koje je tu metodu učinilo mogućom, vodi dalje, htjeli to ili ne,
čovjekovu gospodarenju nad ûivotom i nad smrću svojih srodnika, öto moûe
dovesti do radikalnog eugenizma.
Takve zloupotrebe ipak nas ne oslobađaju od produbljenja daljnjeg
etičkog razmiöljanja o tehnikama umjetnog rađanja kakve su u sebi, ne misleći, koliko je moguće, na uniötavanje zametaka proizvedenih in vitro.
Zato ćemo u ovom Naputku najprije razmotriti probleme koji se nameću
primjenom heterologne umjetne oplodnje (II,1-3) ** , a zatim postupno ona
pitanja koja su povezana s homolognom umjetnom oplodnjom (II,4-6) * .
Prije negoli stvorimo etički sud o svakoj od njih, promotrit ćemo načela i
vrednote po kojima se moralno ocjenjuje svaki od tih postupaka.
A. HETEROLOGNA UMJETNA OPLODNJA
- Zaöto se ljudi moraju rađati u braku?
Svako ljudsko biće uvijek se prima kao Boûji dar i blagoslov. Ipak, s
moralnog stajaliöta, rađanje koje je uistinu odgovorno naspram onomu koji se
ima roditi mora biti plod braka.
Ljudsko rađanje ima naime posebne značajke snagom dostojanstva
roditelja i djece: rođenje nove osobe, kojim muökarac i ûena surađuju sa
Stvoriteljevom moći, mora biti plod i znak uzajamnoga osobnog darivanja
supruûnika, njihove ljubavi i njihove vjernosti. 34 Vjernost supruûnika u
bračnom jedinstvu podrazumijeva obostrano poötovanje njihova prava da
postanu otac i majka samo jedno pomoću drugoga.
Dijete ima pravo biti začeto, noöeno u utrobi, dano na svijet i odgojeno u
braku: upravo sigurnim i priznatim odnosom prema svojim roditeljima ono je
kadro otkriti svoj identitet i doseći vlastitu ljudsku zrelost.
U djetetu roditelji nalaze potvrdu i nadopunu svoga uzajamnog darivanja:
ono je ûiva slika njihove ljubavi, trajni znak njihova bračnog sjedinjenja, ûivo i
nerazdvojivo stapanje njihova očinstva i materinstva. 35
Snagom poziva i druötvene odgovornosti osobe, dobrobit djece i roditelja
pridonosi dobrobiti civilnoga druötva; radi ûivotnosti i uravnoteûenosti druötva
potrebno je da djeca dolaze na svijet u krilu obitelji, a ona da bude čvrsto
zasnovana na braku.
Crkvena predaja i antropoloöko promiöljanje nalaze u braku i njegovu
nerazrjeöivu jedinstvu jedino uistinu dostojno mjesto odgovornog rađanja. - Da li je heterologna umjetna oplodnja u skladu s dostojanstvom
bračnih drugova i s bračnom istinitoöću?
U slučaju FIVET-a i kod heterolognoga umjetnog osjemenjivanja začeće
čovjeka postiûe se spajanjem spolnih stanica pri čemu bar jedan od davalaca
nije netko od bračnih drugova koji su sklopili brak. Heterologna umjetna
oplodnja u suprotnosti je s jedinstvom braka, dostojanstvom bračnih drugova,
osobitim pozivom roditelja i s pravom djeteta da se začne i rodi na svijet u
braku i iz braka. 36
Poötivanje bračnog jedinstva i bračne vjernosti zahtijeva da se dijete
začne u braku; veza öto na objektivan i neotuđiv način spaja bračne drugove
daje im isključivo pravo postati otac i majka samo jedno pomoću drugoga. 37
Posezanje za spolnim stanicama treće osobe kako bi se dobilo sjeme ili
jajaöce, povreda je uzajamne obveze bračnih drugova i teöki nedostatak s
obzirom na bitnu oznaku braka, a to je njegovo jedinstvo.
Heterologna umjetna oplodnja povreda je prava djeteta, liöava ga
djetinjeg odnosa s njegovim roditeljskim izvorima i moûe biti zaprekom u
dozrijevanju njegova osobnog identiteta. Osim toga, ona je povreda
zajedničkog poziva bračnih drugova pozvanih na očinstvo i materinstvo:
objektivno ona liöava bračnu plodnost njezina jedinstva i njezine cjelovitosti;
izaziva i očituje lom između genetskog srodstva, srodnosti po noöenju i
odgojne odgovornosti. Takvo naruöavanje osobnih odnosa unutar obitelji ima
odraza i u druötvu: sve öto ugroûava jedinstvo i postojanost obitelji izvor je
nesporazuma, nereda i nepravdi u cijelome druötvenom ûivotu.
Ti nas razlozi navode na donoöenje negativnoga moralnog suda o
heterolognoj umjetnoj oplodnji: moralno je dakle nedopuöteno oploditi ûenu
sjemenom darovatelja koji joj nije suprug, i oploditi muûevljevim sjemenom
jajaöce koje ne potječe od njegove ûene. K tome, moralno se ne moûe
opravdati oplođivanje neke neudane ûene ili udovice, bez obzira na to tko je
davalac sjemena.
Posve su razumljivi razlozi ûelje za djetetom i ljubavi bračnih drugova
koji ûele doskočiti inače neuklonjivoj neplodnosti. Ipak, nakane koje su
subjektivno dobre ne čine ni da umjetna heterologna oplodnja bude u skladu s
objektivnim i neotuđivim svojstvima braka ni da se očuvaju prava djeteta i
bračnih drugova. - Da li je moralno dopuöteno ªzamjensko ́* materinstvo?
Nije, zbog istih razloga zbog kojih se odbacuje heterologna umjetna
oplodnja: suprotno je, naime, jedinstvu braka i dostojanstvu rađanja ljudske
osobe.
Zamjensko materinstvo objektivna je pogreöka s obzirom na obveze
majčinske ljubavi, bračne vjernosti i odgovornog materinstva; vrijeđa
dostojanstvo i pravo djeteta da ga začnu, nose u utrobi, dadu na svijet i
odgoje njegovi roditelji; njime se, na ötetu obitelji, stvara podjela među
fizičkim, psihičkim i ćudorednim elementima koji tvore obitelj.
B. HOMOLOGNA UMJETNA OPLODNJA
Nakon izjave o neprihvatljivosti heterologne umjetne oplodnje, pitamo se
kako moralno vrednovati izvođenje homologne umjetne oplodnje: FIVET je
umjetno osjemenjivanje među bračnim drugovima. Najprije moramo pojasniti
jedno načelno pitanje.
- Kakva povezanost, s moralnog stajaliöta, mora postojati između
rađanja i bračnog čina ?
a) Crkveno naučavanje o braku i o ljudskom rađanju kaûe da postoji
ªneraskidiva povezanost, koju je Bog htio a čovjek je ne moûe svojevoljno
dokinuti, između dvostrukog smisla bračnog čina: smisla sjedinjenja i smisla
rađanja. Doista, svojim bitnim ustrojstvom bračni čin, sjedinjujući najdubljom
vezom bračne drugove, daje im mogućnost da rode nove ûivote prema
zakonima koji su upisani u samu bit muökarca i ûene. ́38 To načelo koje se
zasniva na naravi braka i na tijesnoj povezanosti njegovih dobara ima dobro
znane posljedice na razini odgovornog očinstva i materinstva. ªSačuvavöi
svoje obje bitne strane, sjedinjenje i rađanje, bračni čin cjelovito čuva smisao
uzajamne i istinske ljubavi i svoju upravljenost na roditeljstvo, taj uzviöeni
poziv čovjeka. ́39
Taj isti nauk o povezanosti između značenja bračnog čina i dobara braka
baca svjetlo i na pitanje moralnosti homologne umjetne oplodnje, jer ªnikada
nije dopuöteno tako razdvajati te različite vidove da se stvarno isključi bilo
svrha rađanja bilo bračni odnos ́. 40
Kontracepcija hotimice liöava bračni čin njegove otvorenosti rađanju i
tako samovoljno razdvaja svrhe braka. Objektivno na sličan način, postiûući
rađanje koje nije plod posebnoga čina bračnog sjedinjenja, homologna
umjetna oplodnja također razdvaja dobra i značenja braka.
Prema tome oplodnja se ûeli dopuöteno kad je izvröenje ªbračnog čina
po sebi prikladno za rađanje potomstva, čemu je brak usmjeren po svojoj
naravi i kojim bračni drugovi postaju jedno tijelo ́. 41 No rađanje je liöeno sebi
svojstvenog savröenstva kad se ne ûeli kao plod bračnog čina, tog specifičnog
izraza jedinstva bračnih drugova.
b) Moralna vrijednost unutarnje povezanosti öto postoji medu dobrima
braka i medu značenjima bračnog čina temelji se na jedinstvu ljudskog bića,
jedinstvu tijela i duhovne duöe. 42 Svoju osobnu ljubav bračni drugovi
uzajamno izraûavaju ªgovorom tijela ́, koji ujedno u sebi jasno uključuje
bračna i roditeljska značenja. 43 Bračni čin, kojim bračni drugovi međusobno
očituju samodarivanje, istodobno je izraz otvaranja daru ûivota: čin nedjeljivo
tjelesan i duhovan. Baö u svom tijelu i preko svog tijela bračni drugovi
dovröuju brak i mogu postati otac i majka. Radi poötivanja govora tijela i
njegove naravne punine, bračno sjedinjenje mora se događati u poötivanju
otvorenosti rađanju, a rođenje osobe mora biti plod i svrha bračne ljubavi.
Tako se do ljudskog bića dolazi rađanjem koje je ªpovezano ne samo s
bioloökim nego i s duhovnim sjedinjenjem roditelja koje ujedinjuje bračna
veza ́. 44 Oplodnja koja se postigne izvan tijela bračnih drugova samim tim
liöena je značenja i vrednota öto se izriču govorom tijela i u sjedinjenju ljudskih
osoba.
c) Samo ako se poötuje ta povezanost öto postoji među značenjima
bračnog čina i ako se poötuje jedinstvo ljudskoga bića, rađanje je u skladu s
dostojanstvom osobe. U svojoj jedincatoj i neponovljivoj izvornosti dijete, s
obzirom na osobna prava, mora biti poötovano i priznato kao jednako onima
koji su mu dali ûivot. Ljudska se osoba mora prigrliti u činu sjedinjenja i ljubavi
njegovih roditelja; zato rođenje djeteta mora biti plod uzajamnog darivanja, 45
ostvarenog u bračnom činu u kojem bračni drugovi surađuju kao sluûbenici a
ne kao gospodari u djelu Stvoriteljeve ljubavi. 46
Ljudska osoba ima zapravo svoje ishodiöte u darivanju. Začeto čedo
mora biti plod ljubavi roditelja. Ne moûe se ono ni htjeti ni začeti kao proizvod
tehničkog, medicinskog ili bioloökog zahvata: to bi značilo svesti ga na
predmet znanstvene tehnologije. Nitko ne moûe dolazak djeteta na svijet
podvrći uvjetovanostima tehničke uspjeönosti, vrednujući ih mjerilima kontrole
i gospodarenja.
Moralna vaûnost povezanosti öto postoji među značenjima bračnog čina
i među dobrima braka, jedinstvo ljudskoga bića i dostojanstvo njegova
postanka zahtijevaju da rađanje ljudske osobe mora proizići kao plod
specifičnoga bračnog čina ljubavi među supruzima. Stoga se povezanost öto
postoji između rađanja i bračnog čina očituje kao veoma vaûna na
antropoloökom i moralnom planu i jasno kaûe zaöto crkveno učiteljstvo ima
takvo stajaliöte prema homolognoj umjetnoj oplodnji. - Da li je moralno dopuötena homologna oplodnja u epruveti?
Odgovor na to pitanje izravno ovisi o netom spomenutim načelima.
Zacijelo, nemoguće je omalovaûavati opravdane ûelje neplodnih bračnih
drugova; nekima od njih FIVET se čini kao jedino sredstvo da dobiju dijete
koje iskreno ûele. Postavlja se pitanje: Nije li u takvim okolnostima
cjelokupnost bračnog ûivota dovoljna da osigura ono dostojanstvo koje je
primjereno ljudskome rađanju? Poznato je da FIVET doista ne moûe
nadomjestiti bračne odnose 47 i da se toj metodi ne moûe dati prednost pred
specifičnim činima bračnog sjedinjenja, vodi li se računa o opasnostima za
dijete i o nezgodama postupka. Neki ipak pitaju ne bi li homologna oplodnja in
vitro, u nemoći da se nekako drukčije nađe lijeka neplodnosti, koja je uzrok
patnjama, mogla biti pomoć, ako i nije sasvim terapija, pa bi se moralno mogla
dopustiti.
S moralnog stajaliöta za odgovorno ljudsko rađanje neophodno se
zahtijeva ûelja za djetetom, ili barem spremnost prenijeti ûivot. No ta dobra
nakana nije dovoljna da se dade pozitivna moralna ocjena o oplođivanju u
epruveti među bračnim drugovima. Postupak FIVET mora se prosuđivati u
samom sebi i ne moûe dobiti svoju konačnu moralnu ocjenu ni od cjeline
bračnog ûivota kojem se priračunava ni od bračnih čina koji su mu mogli
prethoditi ili mogu naknadno doći. 48
Već je napomenuto da FIVET, u okolnostima u kojima se obično provodi,
sa sobom nosi uniötavanje ljudskih bića, čineći ono öto je u suprotnosti s već
izloûenim naukom o nedopustivosti pobačaja. 49 No i u slučaju kad bi se
provele sve mjere opreza da ne dođe do smrti ljudskih zametaka, homologni
FIVET razdvajao bi radnje koje su određene za ljudsku oplodnju u bračnom
činu. Razmotrimo prema tome vlastitu narav metode FIVET bez obzira na
njezinu povezanost s namjernim pobačajima.
Homologni FIVET obavlja se izvan tijela bračnih drugova uz pomoć
radnji trećih osoba, o čijoj upućenosti i tehničkoj djelatnosti ovisi da li će
zahvat uspjeti; ûivot i identitet zametka povjeravaju se moći liječnika i biologa i
uspostavlja se gospodstvo tehnike nad ishodiötem i sudbinom ljudske osobe.
Takvo gospodstvo u sebi je u suprotnosti s dostojanstvom i jednakoöću, koji
su nuûno zajednički roditeljima i djeci.
Začeće in vitro rezultat je tehničkog pothvata kojim se dolazi do
oplodnje; ono se doista ne postigne niti stvarno ûeli kao izraz i plod
specifičnoga čina bračnog sjedinjenja. Zato je u homolognom FIVET-u, bar
ako se gleda u sklopu bračnih odnosa kakvi su u ûivotu, rođenje ljudske
osobe objektivno liöeno svojega osobitog savröenstva: daje, naime, svrha i
plod bračnog čina u kojem bračni drugovi mogu biti ªsuradnici Boûji u
darivanju ûivota novoj osobi ́.50
U svjetlu tih razloga moûe se razumjeti zaöto se u crkvenom naučavanju
čin bračne ljubavi smatra jedinim mjestom dostojnim ljudskog rađanja. Iz istih
razloga ostaje moralno nedopuöten i tzv. ªjednostavni slučaj ́, tj. postupak
FIVET u kojem nema ustupaka abortivnom uniötavanju zametaka ni
masturbacije, jer liöava ljudsko rađanje njemu svojstvenoga i prirođenoga
dostojanstva.
Svakako, homologni FIVET nije opterećen svom onom etičkom
negativnoöću koju susrećemo u izvanbračnom rađanju; obitelj i brak ovdje su
također ono ozračje u kojem se djeca rađaju i odgajaju. Ipak, sukladno
tradicionalnom naučavanju o blagodatima braka i o dostojanstvu osobe, Crkva
se i nadalje, s moralnog stajaliöta, protivi homolognoj oplodnji in vitro; ona je u
sebi nedopuötena i u neskladu je s dostojanstvom rađanja i bračnog
sjedinjenja, pa i tada kad se sve poduzme da ne dođe do smrti ljudskog
zametka.
Premda se ne moûe odobriti način na koji se ljudsko začeće postiûe u
FIVET-u , svako dijete koje dođe na svijet općenito se mora prigliti kao ûivi dar
boûanske dobrote i odgajati s ljubavlju. - Kako s moralnoga stajaliöta ocijeniti homologno umjetno
osjemenjivanje?
Unutar braka ne moûe se dopustiti homologno umjetno osjemenjivanje,
izuzev u slučaju kad tehničko posredovanje nije nadomjestak bračnome činu
nego se javlja kao olaköica i pomoć da bi on postigao svoju prirodnu svrhu.
Već je jasno izloûeno naučavanje crkvenoga učiteljstva o toj stvari 51 : ono
nije tek izraz naročitih povijesnih okolnosti, nego se temelji na nauku Crkve o
vezi između bračnog čina i rađanja, te na shvaćanju osobne naravi bračnoga
čina i ljudskog rađanja. ªU svome prirodnom ustrojstvu, bračni čin je osobni
čin, istodobna i izravna suradnja bračnih drugova koja je samom naravi
djelatnika i vlastitoöću čina izraz uzajamnog dara koji, po riječi Pisma,
sjedinjuje ‘u jednome tijelu’. ́ 52 Prema tome, moralom vođena savjest ªnuûno
ne zabranjuje upotrebu umjetnih sredstava kojima se jedino ûeli bilo olaköati
prirodan čin bilo postići ispunjenje same svrhe normalno obavljenog prirodnog
čina ́. 53 Ako tehničko sredstvo olaköava bračni čin ili mu pomaûe da dosegne
svoje prirodne ciljeve, moralno se moûe dopustiti. Kad god, naprotiv, takav
zahvat stupa namjesto bračnog čina, moralno je nedopustiv.
Umjetno osjemenjivanje kao zamjena za bračni čin zabranjeno je stoga
öto svojevoljno rastavlja dva značenja bračnog čina. Dodatni znak takva
razdvajanja je masturbacija, kojom se obično pribavi sjeme; i onda kad se
izvodi u svrhu rađanja, čin je liöen svoga sjedinjujućeg značenja: ªnedostaje
mu … spolni odnos kao zahtjev moralnog reda, odnos koji ‘u okviru prave
ljubavi ostvaruje potpun smisao uzajamnog darivanja i ljudskog rađanja’ ́. 54
- Kakav moralni kriterij dati s obzirom na zahvaćanje liječnika u ljudsko
rađanje ?
Liječnički zahvati ne smiju se procjenjivati isključivo sa svoje tehničke
strane, nego također i nadasve s obzirom na njihovu svrhu, a to je dobrobit
osoba te njihovo tjelesno i duöevno zdravlje. Moralni kriteriji o liječničkom
zahvaćanju u rađanje izvode se iz dostojanstva ljudskih osoba, njihove
spolnosti i njihova podrijetla.
Medicina koja hoće biti usmjerena cjelovitome dobru osobe, mora
poötivati specifično ljudske vrednote spolnosti. 55 Liječnik je u sluûbi osob‚ i
ljudskog rađanja: nema moć njima raspolagati ili o njima odlučivati. Liječnik
svojim zahvatom poötuje dostojanstvo osoba kad svojim zahvatom bračnom
činu nastoji pomoći bilo da olaköa njegovo izvröenje bilo da omogući
postizanje njegove svrhe kad je jednom normalno izvröen. 56
Nasuprot tome, katkad se događa da liječnički zahvat tehnički zamijeni
bračni čin kako bi se postiglo rođenje koje nije ni ishod ni plod bračnog čina: u
tom slučaju liječnički zahvat nije, kao öto bi trebalo da bude, u sluûbi bračnog
sjedinjenja, nego sebi prisvaja roditeljsku ulogu i tako protuslovi dostojanstvu i
neotuđivim pravima bračnih drugova i djeteta koje se ima roditi.
Humanizacija medicine, koju danas vrlo odlučno svi ûele, zahtijeva
poötivanje cjelovitog dostojanstva ljudske osobe poglavito u činu i u času kad
bračni drugovi prenose ûivot novoj osobi. U tom pogledu opravdano je uputiti
hitan poziv također katoličkim liječnicima i istraûivačima da dadu primjereno
svjedočanstvo duûnog poötovanja prema ljudskom zametku i ljudskom
rađanju. Poziva se na poseban način liječničko i drugo osoblje katoličkih
bolnica i klinika da se pridrûavaju preuzetih moralnih obveza, često
predviđenih i statutarnim propisima. Odgovorni u tim katoličkim bolnicama i
klinikama, koji su nerijetko redovnici, neka nastoje da se briûno obdrûavaju
moralne norme o kojima govori ovaj Naputak. - Patnje kojima je uzrok bračna neplodnost
Svi trebaju razumjeti i primjereno vrednovati patnju onih bračnih drugova
koji ne mogu imati djece ili se boje dati na svijet hendikepirano dijete.
Naravno je da bračni drugovi ûele imati dijete: to je izraz poziva na
očinstvo i materinstvo, koji je upisan u bračnu ljubav. Ta ûelja moûe biti joö
snaûnija ako je bračni par pogođen neplodnoöću za koju se čini da je
neizlječiva. Ipak, brak ne daje bračnim drugovima pravo imati dijete, nego
samo pravo obavljati one prirodne čine koji su po sebi usmjereni rađanju. 57
Pravo na dijete, u strogom smislu, bilo bi suprotno dostojanstvu i naravi
braka. Dijete nije neöto öto se duguje i ne moûe se promatrati kao predmet
vlasniötva: radije je dar, ªnajdragocjeniji ́58 i najnezasluûeniji dar braka i ûivo
svjedočanstvo uzajamnog darivanja njegovih roditelja. Stoga dijete ima pravo,
kao stoje spomenuto, biti plod specifičnog čina bračne ljubavi svojih roditelja,
a ima također pravo biti poötivano kao osoba od časa svoga začeća.
Ipak, bez obzira na uzrok i na prognozu, neplodnost je svakako teöka
kuönja. Zajednica vjernika pozvana je da pruûi svjetlo i podröku u patnji onima
koji ne mogu ostvariti svoju zakonitu ûelju za materinstvom i očinstvom.
Supruzi koji se nađu u tom tuûnom poloûaju pozvani su u njem otkriti priliku za
naročito sudjelovanje u kriûu Gospodnjem, tom vrelu duhovne plodnosti.
Neplodni parovi ne smiju zaboraviti da ªi onda kad rađanje nije moguće,
bračni ûivot ne gubi svoju vrijednost. Tjelesna neplodnost supruzima zaista
moûe biti prilika da izvröe druge sluûbe vaûne za ûivot ljudskih osoba, kao öto
je usvajanje, razni oblici odgojnog djelovanja, pomaganje drugih obitelji,
siromaöne ili oötećene djece. ́ 59
U borbi protiv neplodnosti upregnuli su svoje sile mnogi istraûivači.
Čuvajući u potpunosti dostojanstvo ljudskog rađanja, neki su doöli do rezultata
o kojima se nekoć nije moglo ni sanjati. Zato neka znanstvenici nastave svoja
istraûivanja kako bi doskočili uzrocima neplodnosti i naöli im lijeka, da
neplodni brakovi mognu imati djece uz poötivanje svoga osobnog
dostojanstva i dostojanstva budućeg djeteta.
III. MORAL I GRAĐANSKI ZAKON
MORALNE VREDNOTE I OBVEZE KOJE GRAĐANSKO
MORA POäTIVATI I ODREDITI NA OVOM PODRUČJU
Nepovredivo pravo svake ljudske neduûne jedinke na ûivot, prava obitelji
i ustanove braka temeljne su moralne vrednote, jer se tiču prirodnog poloûaja i
cjelovitog poziva ljudske osobe; u isto vrijeme, to su građevne sastavnice
civilnog druötva i njegova uređenja.
Zato nove tehnoloöke mogućnosti koje su se pojavile na području
biomedicine zahtijevaju uključivanje političkih i zakonodavnih vlasti, jer bi
nekontrolirano utjecanje tim vjeötinama moglo dovesti do nepredvidivih i
pogibeljnih posljedica za civilno druötvo. Pozivanje na savjest svakoga
pojedinoga i na samokontrolu istraûivača po sebi joö nije jamstvo da će se
poötovati osobna prava i javni poredak. Ako zakonodavac koji je odgovoran
za opće dobro ne bude budan, moglo bi se dogoditi da ga njegovih isključivih
nadleûnosti liöe istraûivači, koji bi mogli poûeljeti da vladaju čovječanstvom u
ime bioloökih otkrića i postupaka ªpoboljöavanja ́ koji bi iz njih proizlazili.
Ozakonili bi se ªeugenizam ́ i diskriminacija ljudskih bića: bilo bi to nasilje i
teöka povreda jednakosti, dostojanstva i temeljnih prava ljudske osobe.
Zahvati političke vlasti moraju se nadahnjivati načelima razuma kojima
se ureduju odnosi između građanskog i moralnog zakona. Zadaća je
građanskog zakona osigurati zajedničko dobro osoba priznavanjem i obranom
temeljnih prava, promicanjem mira i javnog ćudoređa. 60 Ni na jednome
području ûivota građanski zakon ne moûe biti zamjena za savjest niti moûe
propisati norme o onome öto izmiče njegovoj nadleûnosti; radi javnog reda
mora katkad podnositi ono öto ne moûe zabraniti bez goleme ötete. No civilno
druötvo i političke vlasti moraju priznavati i poötivati neotuđiva prava osobe. Ta
prava čovjeka ne ovise ni o pojedincima ni o roditeljima, a ne predstavljaju ni
ustupak druötva ili drûave: ona pripadaju ljudskoj naravi i nerazdvojiva su od
osobe snagom stvoriteljskog čina iz kojeg je ona proiziöla.
Među tim temeljnim pravima treba ovdje spomenuti:
a) pravo na ûivot i tjelesnu cjelovitost svakoga ljudskog bića od časa
njegova začeća do smrti;
b) prava obitelji i braka kao ustanove i, u tom sklopu, prava djeteta da ga
začnu, dadu na svijet i odgoje njegovi roditelji. Svaka od tih dviju stvari
zahtijeva bar donekle dalju razradu.
U raznim drûavama zakonski se provodi izravno zatiranje nevinih: u času
kad pozitivni zakon liöi neku kategoriju ljudskih bića zaötite koju joj građanski
zakon mora osigurati, drûava zapravo niječe jednakost svih pred zakonom.
Kad drûava ne stavi svoju moć u sluûbu prava svakog građanina, osobito
onoga najslabijega, ugroûeni su sami temelji pravne drûave. Dosljedno tome,
politička vlast ne moûe dopustiti da se ljudska bića pozivaju u postojanje
takvim postupcima kojima su izloûena najvećim opasnostima, kao öto smo
spomenuli. Ako pozitivni zakoni ili politička vlast eventualno odobre tehnike
umjetnog prenoöenja ûivota i s tim skopčanog eksperimentiranja, proöirit će se
otvor izazvan legalizacijom pobačaja.
Kao posljedica poötovanja i zaötite osiguranih nerođenom djetetu,
počevöi od časa njegova začeća, zakon će morati predvidjeti kaznene
odredbe za svaku promiöljenju povredu njegovih prava. Zakon neće trpjeti,
dapače morat će izrijekom zabraniti, da se s ljudskim bićima – pa bila tek u
zametnom stadiju – postupa kao s predmetom eksperimentiranja, sakaćenja ili
uniötavanja, pod izlikom da bi bila suviöna ili nesposobna normalno se razviti.
Politička vlast duûna je obiteljskoj ustanovi, na kojoj druötvo počiva,
zajamčiti pravnu zaötitu na koju ima pravo. Samim tim öto je na sluûbu
osobama, politička vlast mora biti i u sluûbi obitelji.
Građanski zakon neka se ne postavlja iza tehnika umjetnog rađanja koje
u korist trećih osoba (liječnika, biologa, ekonomske ili upravne moći)
oduzimaju ono öto je nerazdvojivo povezano s odnosom među supruzima i
neka ne ozakonjuje darivanje spolnih stanica među osobama koje nisu
zdruûene u braku.
Osim toga, u smislu potpore öto je duguje obitelji, zakonodavstvo će
morati zabraniti banke zametaka, osjemenjivanje post mortem i ªzamjensko
materinstvo ́.
Po svojoj duûnosti javna vlast mora tako djelovati da građanski zakon, u
onome öto se odnosi na prava čovjeka, ljudskog ûivota i obiteljske ustanove,
bude napravljen prema temeljnim normama moralnog zakona. U skladu sa
svojim utjecajem na javno miöljenje političari će se morati zaloûiti da se u tim
bitnim stvarima u druötvu postigne najveće moguće slaganje, da ga jačaju
gdje dođe u opasnost da oslabi ili se smanji.
U mnogim zemljama legalizacija pobačaja i pravna snoöljivost prema
nevjenčanim parovima oteûali su poötivanje temeljnih prava na koja je
upozorio ovaj Naputak. éeljeli bismo da drûave ne preuzimaju odgovornost joö
viöe oteûavajući ta stanja nepravde koja su pogibeljna za druötvo. Naprotiv,
moûe se samo poûeljeti da narodi i drûave postanu svjesni svih kulturnih,
ideoloökih i političkih implikacija povezanih s tehnikama umjetnog rađanja, da
uzmognu naći mudrost i neophodnu hrabrost za donoöenje zakona koji će biti
öto pravedniji i puni poötivanja prema ljudskom ûivotu i ustanovi obitelji.
Građansko zakonodavstvo brojnih drûava pruûa danas loöu sliku o sebi
po nekim postupcima koje odobrava; ono se pokazuje nesposobnim osigurati
ćudoređe koje je u skladu s prirodnim zahtjevima ljudske osobe i ªnepisanim
zakonima ́ koje je Stvoritelj utisnuo u srce čovjeka. Svi ljudi dobre volje
moraju se zaloûiti, osobito u okviru svoga ûivotnog zanimanja i ostvarivanja
svojih građanskih prava, da se promijene moralno neprihvatljivi građanski
zakoni i da se poprave nedopuöteni postupci. Osim toga mora se, u suočenju
s takvim zakonima, ojačati i priznati ªprigovor savjesti ́. ätoviöe, savjestima
mnogih, posebno među stručnjacima biomedicinskih znanosti, svom oötrinom
nameće se zahtjev da se pasivno odupru ozakonjivanju postupaka protivnih
ûivotu i dostojanstvu čovjeka.
ZAKLJUČAK
äirenje tehnologije zadiranja u procese ljudskog rađanja izaziva vrlo
teöka moralna pitanja s obzirom na poötivanje öto ga dugujemo ljudskom biću
od samog začeća te dostojanstvu ljudske osobe, njegove spolnosti i
prenoöenja ûivota.
Ovim dokumentom Zbor za nauk vjere, u skladu sa svojom zadaćom
promicanja i obrane crkvenog naučavanja o tako vaûnoj stvari, upravlja svoj
zabrinuti poziv svima koji po svome poloûaju ili po svojoj duûnosti mogu
pozitivno utjecati da bi se u obitelji i u druötvu iskazivalo duûno poötovanje
ûivota i ljubavi: odgovornima za oblikovanje savjesti i javnog miöljenja, ljudima
znanosti i zaposlenima u medicini ili zdravstvu, pravnicima i političarima. On
ûeli da svi shvate kako su nespojivi priznavanje dostojanstva ljudske osobe i
preziranje ûivota i ljubavi, vjera u Boga ûivoga i zahtjev kojim se ûeli
samovoljno odlučivati o početku i sudbini bilo kojeg ljudskog bića.
S osobitim pouzdanjem i ohrabrenjem Zbor za nauk vjere obraća se
teolozima, posebno moralistima, da produbljuju i vjernicima učine öto
pristupačnijim naučavanje crkvenog učiteljstva, o stvarima spolnosti i braka,
dakako uz interdisciplinarni pristup i u svjetlu valjane antropologije. Tako će se
sve bolje moći shvatiti razlozi i valjanost ovog naučavanja: braneći čovjeka
protiv pretjeranosti same njegove moći, Crkva Boûja doziva mu u pamet prave
razloge njegove plemenite veličine. Samo tako moći će se osigurati
čovječanstvu budućnosti da i dalje ûivi i da ljubi u onome dostojanstvu i
slobodi öto proizlaze iz poötovanja istine. Jasne naznake öto ih pruûa ovaj
Naputak ne kane zaustaviti misaoni napor, nego mu ûele biti novim poticajem,
u vjernosti crkvenoj nauci koje se ne moûe odreći.
U svjetlu istine o daru ljudskog ûivota i moralnim istinama koje iz nje
slijede, svatko je pozvan djelovati u okviru vlastite odgovornosti i poput dobrog
Samarijanca prepoznati i u najmanjemu od svoje ljudske braće svoga
bliûnjega (usp. Lk 10,29-37). Ovdje Kristova riječ dobiva nov i poseban odjek:
ªäto ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili ́ (Mt 25,40).
Ovaj Naputak odobrio je vrhovni svećenik Ivan Pavao II. nakon plenarne
skupötine ovog Zbora u audijenciji potpisanom predstojniku i naredio da se
objelodani.
U Rimu, iz sjediöta Zbora za nauk vjere,
- veljače 1987, na blagdan Katedre sv. Petra apostola.
Kardinal JOSEPH RATZINGER
predstojnik
ALBERTO BOVONE
nasl. nadb. Cezareje u Numidiji
tajnik
Biljeöke:
- Izrazi “zigota”, “predzametak”, “zametak”, “plod” u bioloökom rječniku mogu značiti
susljedne stadije u razvoju ljudskog bića. U ovom Naputku ti se izrazi upotrebljavaju dosta
slobodno, pridajući im uvijek jednaku etičku vrijednost pri označavanju ploda ljudskog rađanja,
bio on vidljiv ili ne, od prvog časa njegova postojanja do rođenja. Razlog takve upotrebe
izraza vidljiv je iz teksta (usp. 1,1). – Opaska prevodioca: Za “zigotu” u prijevodu koristimo
izraz “oplođena jajna stanica”, za izraz ªembrij ́ riječ ªzametak ́, a za ªfetus ́ izraz ªplod ́,
ªljudski plod ́.
1 IVAN PAVAO II, Govor sudionicima 81. kongresa Talijanskog druötva za internu
medicinu i 82. kongresa Talijanskog druötva za opću kirurgiju, 27. listopada 1980: AAS 72
(1980) 1126
2 PAVAO VI, Govor pred Glavnom skupötinom Ujedinjenih naroda, 4. listopada 1965:
AAS 57 (1965) 878; Enciklika Populorum progressio, 13: AAS 59 (1967) 263.
3 PAVAO VI, Homilija na zatvaranju Svete godine, 25. prosinca 1975: AAS68 (1976)
145; IVAN PAVAO II, Enciklika Dives in misericordia, 30: AAS 72 (1980) 1224.
4 IVAN PAVAO II, Govor sudionicima 35. Generalne skupötine Svjetskoga liječničkog
udruûenja, 29. listopada 1983: AAS 76 (1984) 390.
5 Usp. Izjava Dignitatis humanae, 2.
6 Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 22; IVAN PAVAO II, Enciklika Redemptor
hominis, 8: AAS 71 (1979) 270-272.
7 Usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 35.
8 Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 15. Usp. također PAVAO VI, Enciklika
Populorum progressio, 20: AAS 59 (1967) 267; IVAN PAVAO II, Enciklika Redemptor
hominis, 15: A4S71 (1979) 286-289; Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 8: AAS 74
(1982) 89.
9 IVAN PAVAO II, Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 11: AAS 74 (1982) 92.
10 Usp. PAVAO VI, Enciklika Humanae vitae, 10: AAS 60 (1968) 487-488.
11 IVAN PAVAO II, Govor sudionicima 35. Generalne skupötine Svjetskoga liječničkog
udruûenja, 29. listopada 1983: AAS 16 (1984) 393.
12 Usp. IVAN PAVAO II, Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 11: AAS 74 (1982)
91-92; usp. također Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 50.
13 SVETI ZBOR ZA NAUK VJERE, Izjava o namjernom pobačaju, 9: AAS 66 (1974)
736-737.
14 IVAN PAVAO II, Govor sudionicima 35. Generalne skupötine Svjetskoga liječničkog
udruûenja, 29. listopada 1983: AAS 76 (1984) 390.
15 IVAN XXIII, Enciklika Mater et magistra, III: AAS 53 (1961) 447.
16 Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 24.
17 Usp. PIO XII, Enciklika Humani generis: AAS 42 (1950) 575; PAVAO VI, Professio
fidei: AAS 60 (1968) 436.
18 IVAN XXIII, Enciklika Mater et magistra, III: AAS 53 (1961) 447; usp. IVAN PAVAO II,
Govor svećenicima sudionicima studijskog seminara o ªOdgovornom rađanju ́, 17. rujna
1983: Insegnamenti di Giovanni Paolo II, VI, 2 (1983) 562: “U početku svake ljudske osobe
stvarateljski je čin Boûji: nijedan čovjek ne dolazi u postojanje slučajno; on je uvijek zavrönica
stvoriteljske Boûje ljubavi.”
19 Usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 24.
20 Usp. PIO XII, Govor Medicinsko-bioloökoj uniji “Sv. Luka”, 12. studenoga 1944:
Discorsi e Radiomesaggi, VI (1944-1945) 191-192.
21 Usp. Pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, 50.
22 Usp. Pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, 51: “Stoga kad se radi o usklađivanju
bračne ljubavi s odgovornim prenoöenjem ûivota, moralnost postupka ne ovisi samo o
iskrenoj nakani i o ocjeni motiva nego je treba odrediti prema objektivnim kriterijima, koji se
temelje na samoj naravi osobe i njezinih čina, kriterijima koji, u okviru iskrene ljubavi, poötuju
potpuni smisao uzajamnog darivanja i rađanja koje odgovara čovjeku.”
23 Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, br. 51.
24 SVETA STOLICA, Povelja obiteljskih prava, čl. 4: L’Osservatore Romano, 25.
studenoga 1983.
25 SVETI ZBOR ZA NAUK VJERE, Izjava o namjernom pobačaju, 12- 13: AAS 66
(1974) 738. - Zigota je stanica koja nastaje stapanjem dviju gameta (spolnih stanica)
26 Usp. PAVAO VI, Govor sudionicima XXIII. nacionalnog kongresa Katoličkih pravnika
Italije, 9. prosinca 1972: AAS 64 (1972) 777.
27 Obveza izbjegavanja nerazmjernih opasnosti podrazumijeva istinsko poötivanje
ljudskih bića i iskrenost terapijskih nakana. Uključno ona znači da liječnik “mora prije svega
briûno procijeniti moguće negativne posljedice koje bi neizbjeûno moglo imati koriötenje
određenog postupka prilikom ispitivanja na ono öto se začelo i klonit će se primjene
dijagnostičkih metoda za koje nema dovoljna jamstva o njihovoj poötenoj svrsishodnosti i
bitnoj neökodljivosti. A ako bude suočen, kao öto se često pri ljudskom izboru događa, s
određenim rizikom, nastojat će se uvjeriti da je rizik doista opravdan zbog hitnosti
dijagnosticiranja i zbog vaûnosti rezultata koji će se time postići u korist samog zametka”
(IVAN PAVAO II, Govor sudionicima skupa “Pokret za ûivot”, 3. prosinca 1982: Insegnamenti
đi Giovanni Paolo II, V, 3/1982/1512). To pobliûe određenje o “razmjernoj opasnosti” neka se
drûi na pameti u daljim odlomcima ovoga Naputka svaki put kad se taj izraz spomene.
28 IVAN PAVAO II, Govor sudionicima 35. generalne skupötine Svjetskoga liječničkog
udruûenja, 29. listopada 1983: AAS 76 (1984) 392. - Budući da se izrazi ªistraûivanje ́ i ªeksperimentiranje ́ nerijetko koriste kao
istoznačnice i neodređeno, smatramo potrebnim da pobliûe odredimo njihovo značenje kako
se upotrebljavanju u ovom dokumentu.
- Pod istraûivanjem misli se na bilo koji induktivno- deduktivni postupak kojim se hoće
unaprijediti sustavno opaûanje o nekoj pojavi ili pak provjeriti neka hipoteza koja se javlja na
temelju prethodnih opaûanja. - Pod eksperimentiranjem misli se na svako istraûivanje u kojem je ljudsko biće (u
raznim stadijima svoga postojanja: kao zametak, plod, dijete ili odraslo) predmet s pomoću
kojeg ili na kojem se nastoji provjeriti djelovanje nečega öto je joö nepoznato ili slabo poznato
s obzirom na konkretne zahvate (primjerice: farmakoloöke, teratogene, kiruröke itd.).
29 Usp. IVAN PAVAO II, Govor sudionicima sastanku Papinske akademije znanosti, 23.
listopada 1982: AAS 75 (1983) 37: “Najotvorenije osuđujem eksperimentalno manipuliranje
ljudskim zamecima, jer ljudsko biće, od časa svog začeća do smrti, ne moûe biti zlorabljeno ni
iz kojega razloga.”
30 SVETA STOLICA, Povelja obiteljskih prava, 61. 4b: L’Osservatore Romano, 25.
studenoga 1983.
31 Usp. IVAN PAVAO II, Govor sudionicima sastanka “Pokret za ûivot”, 3. prosinca
1982: Insegnamenti di Giovanni Paolo II, V, 3 (1982) 1511: “Neprihvatljiv je svaki način
eksperimentiranja s ljudskim plodom koji moûe naökoditi njegovoj cjelovitosti ili mu pogoröati
stanje osim ako je riječ o krajnjem pokuöaju da mu se spasi ûivot.” – SVETI ZBOR ZA NAUK
VJERE, Izjava o eutanaziji, 4: AAS 72 (1980) 550: “U nedostatku drugih lijekova, dopuöteno
je uz suglasnost oboljelog pribjeći sredstvima koja stavlja na raspolaganje naprednija
medicina, pa i ako su joö u pokusnoj fazi i nisu bez rizika.” Prije negoli postoji, nitko ne moûe
postavljati subjektivno pravo na postojanje; ipak, posve je zakonski utemeljeno priznati pravo
djeteta na posvema ljudski postanak putem začeća koje je u skladu s osobnom naravi
ljudskoga bića. éivot je dar koji se mora predati na način koji je dostojan subjekta koji ga
prima i subjekata koji ga prenose. To pojaönjenje valja imati na umu kad budemo objaönjavali
pitanje umjetnog rađanja ljudi.
33 Usp. IVAN PAVAO II, Govor sudionicima 35. generalne skupötine Svjetskoga
liječničkog udruûenja, 29. listopada 1983: AAS 76 (1984) 391.
- Latinsko-engleski stručni termin: Fertilisation In Vitro Embryo Transfer.
** Izrazom heterologna umjetna oplodnja ili heterologno umjetno rađanje u ovom se
Naputku misli na vjeötine kojima se ûeli umjetno postići začeće čovjeka s pomoću spolnih
stanica za koje bar jedan od davalaca nije u dotičnom braku. Tehnički se to moûe izvesti
dvojako:
a) heterologni FIVET: tim postupkom ûeli se postići začeće čovjeka in vitro spajanjem
spolnih stanica gdje je barem jedan od davalaca različit od supruûnika koji su sjedinjeni u tom
braku;
b) heterologno umjetno osjemenjivanje: tim postupkom ûeli se postići začeće čovjeka
prenoöenjem sjemena u rodne putove ûene a ono je prethodno sabrano od davaoca koji joj
nije muû. - Izrazom homologna umjetna oplodnja ili homologno umjetno rađanje u ovom Naputku
hoće se označiti tehnika kojom se ûeli začeće čovjeka s pomoću spolnih stanica supruûnika
koji su sjedinjeni brakom. Homologna umjetna oplodnja moûe se ostvariti s pomoću dvije
različite metode:
a) homologni FIVET: tehnika koja ûeli ljudsko začeće in vitro susretom spolnih stanica
supruûnika sjedinjenih brakom;
b) homologno umjetno osjemenjivanje: tehnika koja ûeli postići začeće čovjeka
unoöenjem u rodne putove supruge sjemena koje je prethodno skupljeno od njezina muûa.
34 Usp. Pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, 50.
35 Usp. IVAN PAVAO II, Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 14: AAS 74 (1982)
96.
36 Usp. PIO XII, Govor sudionicima IV. međunarodnog kongresa katoličkih liječnika, 29.
rujna 1949: AAS 41 (1949) 559. Prema naumu Stvoritelja “čovjek ostavlja svog oca i svoju
majku i sjedinjuje se sa svojom ûenom i dvoje postaju samo jedno tijelo” (Post 2,24).
Jedinstvo braka, vezano na red stvorenja, istina je do koje se moûe doći prirodnim razumom.
Predaja i crkveno učiteljstvo često se pozivaju na knjigu Postanka, bilo izravno bilo preko
odlomaka Novog zavjeta koji se na to odnose: Mt 19,4-6; Mk 10,5-8; Ef 5,31. Usp.
ATENAGORA, Legatiopro christianis, 33: PG 6,965 -967; SV. IVAN ZLATOUSTI, In
Matthaeum homiliae, LXII,19,1: PG 58, 597; SV. LAV VELIKI, Epist. ad Rusticum, 4: PL
54,1204; INOCENT III, Epist. Gaudemus in Domino: DS 778; II. LIONSKI KONCIL, IV.
sjednica: DS 860; TRIDENTSKI KONCIL, XXIV. sjednica: DS 1798, 1802; LAV XIII, Enciklika
Arcanum divinae sapientiae: ASS 12 (1879-1880) 388-391; PIO XI, Encikl. Casti Connubii:
ASS 22 (1930) 546- 547; DRUGI VATIKANSKI SABOR, Pastoralna konstitucija Gaudium et
spes, 48; IVAN PAVAO II, Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 19: AAS 74 (1982) 101 - 102; CZ, can. 1134.
37 Usp. PIO XII, Govor sudionicima IV. međunarodnog kongresa katoličkih liječnika, 29.
rujna 1949: AAS 41 (1949) 560; Govor sudionicima kongresa Talijanske katoličke primaljske
unije, 29. listopada 1951: AAS 43 (1951) 850; CZ, can. 1134. - Pod izrazom ªzamjenska majka ́ ovaj Naputak ûeli označiti:
a) ûenu koja u svojoj maternici nosi implantirani zametak, a taj joj je genetički tud,
budući da je ostvaren spajanjem spolnih stanica ªdavalaca ́, s nakanom da se dijete nakon
rođenja dodijeli onome tko ga je naručio ili tko je ugovorio tu trudnoću;
b) ûenu koja nosi zametak, u nastanku kojeg je sudjelovala darivanjem svog jajaöca,
koje je oplođeno osjemenjivanjem pomoću sjemena muökarca koji joj nije muû, s nakanom da
se dijete nakon rođenja dodijeli onome tko ga je naručio ili ugovorio trudnoću.
38 PAVAO VI, Enciklika Humanae vitae, 12: AAS 60 (1968) 488 – 489.
39 Nav. mj. 489.
40 PIO XII, Govor sudionicima Svjetskog kongresa o ljudskoj plodnosti i neplodnosti u
Napulju, 19. svibnja 1956: AAS 48 (l956) 470.
41 CZ, kan. 1061. Prema tom kanonu brak je izvröen bračnim činom ako su ga supruzi
“izvröili na ljudski način”.
42 Usp. Pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, 14.
43 Usp. IVAN PAVAO II, Generalna audijencija, 16. siječnja 1980: Isnegnamenti di
Giovanni Paolo II, III, l (1980) 148 – 152.
44 IVAN PAVAO II, Govor sudionicima 35. generalne skupötine Svjetskoga liječničkog
udruûenja, 29. listopada 1983: AAS 76 (1984) 393.
45 Usp. Pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, 51.
46 Usp. Pastoralnu konstituciju Gaudium et spes, 50.
47 Usp. PIO XII, Govor sudionicima IV. međunarodnog kongresa katoličkih liječnika, 29.
rujna 1949: AAS 41 (1949) 560: “Bilo bi krivo pomiöljati da bi pribjegavanje ovom sredstvu
(umjetnom oplođivanju) učinilo valjanim brak medu osobama koje nisu sposobne sklopiti ga
zbog impedimentum impotentiae.”
48 Slično pitanje raspravlja PAVAO VI, Enciklika Humanae vitae, 14: AAS 60 (1968)
490 – 491.
49 Usp. gore I,1 sl.
50 IVAN PAVAO II, Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 14: A4S 74(1982) 96.
51 Usp. Odgovor Sv. oficija, 17. oûujka 1897: DS 3323; PIO XII, Govor sudionicima IV.
međunarodnog kongresa katoličkih liječnika, 29. rujna 1949: AAS 41 (1949) 560; Govor
sudionicima kongresa Talijanske katoličke primaljske unije, 29. listopada 1951: AAS 43
(1951) 850; Govor sudionicima Svjetskog kongresa o ljudskoj plodnosti i neplodnosti u
Napulju, 19. svibnja 1956: AAS 48 (1956) 471 – 473; Govor sudionicima VII. međunarodnog
kongresa Međunarodnoga hematoloökog druötva, 12. rujna 1958: AAS 50 (1958) 733; IVAN
XXIII, Enciklika Mater et magistra, III: AAS 53 (1961) 477.
52 PIO XII, Govor sudionicima kongresa Talijanske katoličke primaljske unije, 29.
listopada 1951: AAS 43 (1951) 850.
53 PIO XII, Govor sudionicima IV. međunarodnog kongresa katoličkih liječnika, 29. rujna
1949: AAS 41 (1949) 560.
54 SVETI ZBOR ZA NAUK VJERE, Izjave o nekim pitanjima spolne etike, 9: AAS 68
(1976) 86, koju navodi Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 51; usp. Dekret Sv. oficija, 2.
kolovoza 1929: AAS 21 (1929) 490; PIO XII, Govor sudionicima XXVI. kongresa Talijanskoga
uroloökog druötva, 8. listopada 1953: AAS 45 (1953) 678.
55 Usp. IVAN XXIII, Enciklika Mater et magistra, III: AAS 53 (1961) 447.
56 Usp. PIO XII, Govor sudionicima IV. međunarodnog kongresa katoličkih liječnika, 29.
rujna 1949: AAS 41 (1949) 560.
57 Usp. PIO XII, Govor sudionicima Svjetskog kongresa o ljudskoj plodnosti i
neplodnosti u Napulju, 19. svibnja 1956: AAS 48 (1956)471 – 473.
58 Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 50.
59 IVAN PAVAO II, Apostolska pobudnica Familiaris consortio, 14: ASS 74(1982)97.
60 Usp. Izjava Dignitatis humanae, 7
