Hvala ti, ženo-majko, koja postaješ krilo ljudskoga bića u radosti i trudovima jedinstvenoga iskustva, koje te čini Božjim osmijehom djetetu koje dolazi na svijet, vodičem njegovih prvih koraka, osloncem njegova rasta, uporištem na njegovu daljnjem životnom putu.
Hvala ti, ženo-suprugo, koja neraskidivo povezuješ svoju sudbinu sa sudbinom muškarca, u odnosu uzajamnoga darivanja, u službi zajedništva i života.
Hvala ti, ženo-kćeri i ženo-sestro, koja u obiteljsku jezgru, a potom i u cjelokupni društveni život, unosiš bogatstvo svoje osjetljivosti, svoje intuicije, svoje velikodušnosti i svoje postojanosti.
Hvala ti, ženo-radnice, zauzeta u svim područjima društvenoga, gospodarskoga, kulturnoga, umjetničkoga i političkoga života, za neprocjenjiv doprinos koji daješ oblikovanju kulture sposobne povezati razum i osjećaj, shvaćanju života koje je uvijek otvoreno smislu «otajstva», izgradnji gospodarskih i političkih struktura bogatijih čovječnošću.
Hvala ti, ženo-posvećena, koja se, po primjeru najveće među ženama, Majke Krista, utjelovljene Riječi, s poslušnošću i vjernošću otvaraš Božjoj ljubavi, pomažući Crkvi i čitavom čovječanstvu da prema Bogu žive «zaručnički» odgovor, koji na čudesan način izražava zajedništvo koje On želi uspostaviti sa svojim stvorenjem.
Hvala ti, ženo, već samom činjenicom da si žena! S opažanjem koje je svojstveno tvojoj ženskosti obogaćuješ razumijevanje svijeta i pridonosiš punoj istini ljudskih odnosa.
Sveti Ivan Pavao II.
(Pismo ženama, 29. lipnja 1995.)
