in

Dnevnik svete Gemme Galgani

St.GemmaGalgani
wikimedia

Od 19. srpnja do 3. rujna 1900.

Četvrtak, 19. srpnja 1900.

Ukazuje joj se Isus i stavlja joj trnovu krunu na glavu.

Večeras napokon, nakon šest dana trpljenja zbog Isusove udaljenosti, malo sam se sabrala. Počela sam moliti, kao što sam običavala svakoga četvrtka; željela sam biti na koljenima, ali je poslušnost zahtijevala da ostanem u krevetu, i tako sam učinila; počela sam razmišljati o Isusovu Raspeću. Isprva nisam ništa osjećala; nakon nekoliko minuta osjetila sam malo sabranosti: Isus je bio blizu. Kad sam se sabrala, dogodilo mi se kao i drugih puta: izgubila sam svijest o svemu i našla se s Isusom, koji je trpio strašne muke.

Kako gledati Isusa kako trpi, a ne pomoći Mu? Tada sam osjetila u sebi veliku želju za trpljenjem i zamolila Isusa da mi udijeli tu milost. Odmah me uslišio i učinio kao što je učinio i drugih puta: približio mi se, skinuo sa svoje glave trnovu krunu i stavio je na moju, a zatim me ostavio.

Vidjevši da ga gledam šuteći, odmah je shvatio jednu misao koja mi je tada došla; pomislila sam: Možda me Isus više ne ljubi, jer Isus obično, kad mi želi dati do znanja da me ljubi, snažno pritisne onu krunu na moju glavu ili oko glave. Isus je razumio i svojim mi je rukama pritisnuo krunu na sljepoočnice. To su bolni trenuci, ali i sretni trenuci. I tako sam ostala jedan sat trpjeti s Isusom. Željela sam ostati tako cijelu noć, ali budući da Isus toliko ljubi poslušnost, On se sam podvrgnuo poslušnosti ispovjedniku i nakon jednog sata me ostavio: hoću reći da mi se On više nije pokazivao, ali dogodila se stvar koja se nikada prije nije dogodila. Isus je običavao, svaki put kad bi mi stavio svoju krunu na glavu, kada bi me ostavio, skinuti je s moje glave i ponovno je staviti na svoju; jučer mi ju je, međutim, ostavio sve do otprilike 4 sata.

Da kažem istinu, malo sam trpjela, ali ipak mi se dogodilo da se samo jedanput požalim. Isus će mi oprostiti ako mi katkad izmakne kakva tužaljka, jer je to posve nenamjerno. Zatim sam toliko trpjela pri svakom pokretu koji bih učinila: a sve je to, zapravo, bila moja mašta.

20. srpnja, petak

Isus joj skida trnovu krunu i ljubazno ostaje s njom, govoreći joj da je toliko ljubi jer Mu je slična te da će je s vremenom učiniti svetom.

Jučer zatim, oko 4 sata, obuzela me želja da se još malo sjedinim s Isusom; pokušala sam i odmah se sjedinila s Njim. Da kažem istinu, osjećala sam veliku odbojnost, jer sam se osjećala umornom i bez snage; ponovno sam se našla pred Isusom. Sjeo je kraj mene, ali više nije bio tužan kao tijekom noći, bio je vedriji; malo me pomilovao, zatim mi je, sav radostan, skinuo krunu s moje glave (i tada sam malo trpjela, ali manje) i stavio je ponovno na svoju glavu, i više nisam osjećala nikakvu bol; odmah sam ponovno zadobila snagu i tada sam se osjećala bolje nego prije trpljenja.

Isus me zatim pitao razne stvari; i ja sam Mu rekla da me ne šalje na ispovijed ocu Valliniju, jer nerado idem k njemu; Isus je tada postao ozbiljan i pomalo ljutit te mi rekao da, čim mi bude potreban, idem k njemu. Obećala sam Mu i rado idem.

Uvijek sam imala mnogo toga reći Isusu, a osjećala sam kako mi On pomalo nedostaje; tada mi je obećao da će se kasnije, za večernje molitve, vratiti; ali tada je bio još radosniji: otvorio mi je svoje srce, na kojem sam vidjela napisane dvije riječi koje nisam razumjela. Zamolila sam Ga da mi kaže koje su; Isus mi je odgovorio: «Toliko te ljubim jer Mi veoma sličiš.» «U čemu, o Isuse — rekla sam Mu — kad vidim da sam Ti toliko različita?» «U tome što si ponižena», odgovorio mi je.

Tada sam dobro razumjela sve, u misli mi se vratila moja prošlost. Velika mana uvijek je bila moja strast, oholost. Kad sam bila mala, gdje god bih išla, svi su govorili da sam vrlo ohola. Ali Isuse, koje si sve načine upotrijebio da me poniziš, osobito ove godine! Napokon sam shvatila tko sam uistinu. Neka je Isus uvijek hvaljen.

Moj mi je Bog zatim dodao da će me s vremenom učiniti svetom (ovdje ništa ne govorim jer je nemoguće da se meni dogodi ono što je On rekao).

Dao mi je neke opomene koje trebam prenijeti ispovjedniku i blagoslovio me. Shvatila sam, kao i uvijek, da će se udaljiti na nekoliko dana. Ali kako je Isus dobar! Čim On ode, ostavlja mi Anđela Čuvara, koji me svojom neprestanom ljubavlju, budnošću i strpljivošću prati.

O Isuse, obećala sam Ti da ću uvijek biti poslušna i ponovno to potvrđujem. Bila sve to moja mašta, bio to posao đavla, u svakom slučaju želim biti poslušna.

21. srpnja, subota

Presveta Žalosna Marija daje joj da počine na njezinu krilu. Demon je udara, a Anđeo Čuvar joj pomaže.

Danas, u subotu 21. srpnja, doista sam mislila da se ni na koji način neću moći sabrati. Ali čim sam mogla ostati sama, pokušala sam moliti krunicu Žalosnih Otajstava; ne znam kod kojeg sam se dijela osjetila kako mi je glava odnesena. Moja predraga Majka, Presveta Žalosna Marija, htjela me pohoditi (nisam se, međutim, sjećala da je subota, a subotom se običava ukazivati).

Bila je također ožalošćena; ne znam, ali činilo mi se da plače. Više sam je puta zazvala slatkim imenom majke; nije mi odgovarala, ali kad bi čula riječ majka, nasmiješila bi se; ponovila sam joj to više puta, sve dok sam mogla, a Ona se uvijek smiješila. Napokon mi je rekla: «Gemma, želiš li doći malo počinuti na mojim grudima?» Učinila sam kao da ustajem, kleknula i približila joj se; i Ona je ustala, poljubila me u čelo i nestala mi.

Ponovno sam sama, ali sigurna da me moja Majka još uvijek ljubi, ali da je veoma uvrijeđena. Nakon svega toga osjećam se, da, još uvijek ožalošćenom, ali mnogo pomirljivijom.

Večeras sam, kao što sam obećala Isusu, otišla k ocu Valliniju na ispovijed. Ali tko zna, nakon što sam izašla iz ispovjedaonice, odmah sam se osjetila uznemireno i nemirno: bio je to znak da je đavao blizu.

Nažalost, doista je bio blizu! Dobro sam to spoznala kasnije kad sam počela moliti. Kao što sam rekla, iznutra i izvana bila sam sva u oluji; radije bih legla u krevet i zaspala nego molila; ali ne, htjela sam pokušati. Počela sam izgovarati tri zaziva koje običavam svake večeri govoriti Presvetom Srcu Marijinu; čim sam kleknula, neprijatelj, koji se već nekoliko sati skrivao, pokazao se u obliku malenog čovjeka, malenog malenog; ali tako ružnog da me obuzeo sav strah.

Moje su misli bile potpuno usmjerene na Isusa i uopće nisam marila za njega; nastavila sam moliti, ali odjednom me počeo udarati po ramenima i još niže: zadao mi ih je mnogo. Bila sam oko pola sata u toj oluji; ipak sam dobro shvatila da je ono što mu najviše smeta sabranost, koju mi Isus često, često daje iskusiti. Preporučivala sam se Isusu, ali ništa! U međuvremenu se približavalo vrijeme kada sam morala poslušati, to jest poći u krevet; nije mi se sviđalo ići u takvom stanju: još nisam bila napravila ispit savjesti. Pomolila sam se svom Anđelu Čuvaru i doista mi je pomogao, na način koji, moram reći, bijaše posve neobičan.

Čim mi se ukazao, mnogo sam ga molila da me ne ostavi samu. Pitao me što mi je; pokazala sam mu đavla, koji se bio prilično udaljio, ali mi je i dalje prijetio. Molila sam ga da ostane sa mnom cijelu noć, a On mi je govorio: «Ali ja sam pospan.» «Ali ne — ponavljala sam mu — Isusovi anđeli ne spavaju.» «Ali ipak — dodavao je — moram se odmoriti» (ali sam primijetila da se šalio); «gdje ćeš me smjestiti?» Htjela sam mu reći da legne na krevet, a ja bih ostala ondje moliti; ali tada bih bila neposlušna. Rekla sam mu da ostane kraj mene; obećao mi je.

Otišla sam u krevet; zatim mi se učinilo da je raširio svoja krila i došao nada mnom, nad moju glavu. Zaspala sam, a jutros je također bio na svom uobičajenom mjestu od sinoć. Ostavila sam ga ondje; kad sam se vratila sa svete Mise, više ga nije bilo.

22. srpnja, nedjelja

Ponovno je udara demon. Zbog nekih počinjenih mana Anđeo je strogo kori.

Primila sam svetu Pričest, ali Isus mi se nije dao osjetiti ni najmanje; sada sam, međutim, veoma mirna.

Danas pak, kad sam mislila da sam potpuno slobodna od one ružne zvijeri, ipak me veoma napao. Bila sam pošla upravo s namjerom da spavam, ali dogodilo se sasvim suprotno: počeo me udarati takvim udarcima da sam se doista bojala da će me usmrtiti. Bio je u obliku velikog crnog psa i stavljao mi je noge na ramena; ali jako me povrijedio, jer sam osjećala sve kosti. Katkad čak mislim da mi ih lomi; štoviše, jednom, prije nekog vremena, dok sam uzimala blagoslovljenu vodu, zadao mi je tako snažan udarac u ruku da sam od velike boli pala na zemlju, i tada mi je pomaknuo kost s njezina mjesta; ali ubrzo se vratila na svoje mjesto jer ju je Isus dotaknuo, i sve je bilo popravljeno.

Nakon nekog vremena sjetila sam se da oko vrata imam drvo svetoga Križa; njime sam se mogla prekrižiti i odmah sam se smirila. Odmah sam počela zahvaljivati Isusu, koji mi se ukazao, ali nakratko: ponovno me ohrabrio da trpim i borim se, i ostavio me. Od tada se više nisam mogla sabrati; neka je Bog blagoslovljen u svemu.

Tijekom dana, jučer, ipak moram spomenuti neke opomene koje mi je dao moj sveti Anđeo. Prva je bila za vrijeme ručka; približio mi se. Moram još reći da mi je u tom trenutku došla jedna ne baš čista misao o samoj sebi. On ju je, čini se, shvatio i rekao mi: «Kćeri, želiš li doista da odem i da mi se više ne da vidjeti?» Postidjela sam se i vratila sebi. Te je riječi izgovorio veoma glasno i ne znam jesu li ih mogli čuti i drugi.

Drugi put bilo je jučer tijekom dana, dok sam bila u crkvi; i tada mi se približio i rekao: «Veličina Isusa i mjesto na kojem se nalaziš zaslužuju drugačiji način ponašanja.» U tom sam trenutku podigla oči da pogledam kako su dvije djevojčice odjevene.

Posljednji put bilo je noćas: bila sam u krevetu na način koji nije bio baš pristojan; prekorio me govoreći mi da, umjesto da napredujem u njegovim poukama, postajem sve gora i neprestano nazadujem u dobru.

Sve se te stvari događaju dok sam potpuno budna.

Koliko mi se čini, umjesto da budem dobra i pripremim se za pohod Presvete Žalosne Marije s bratom Gabrieleom, koliko god se trudila, neće mi uspjeti.

23. srpnja, ponedjeljak

Isus joj daje snagu da pobijedi đavla i da mu se ruga. Ukazanje svetoga Gabrijela.

Danas mi je Isus ponovno pokazao da me uvijek nastavlja ljubiti, ne na prijašnji način, da se sjedinim s Njim ili da se saberem, nego na drugi način. Otišla sam u krevet, zaspala i, dok sam lijepo spavala, nakon otprilike četvrt sata (jer su moji snovi uvijek kratki) ugledala sam na kraju kreveta, ali na podu, onog uobičajenog čovječuljka, crnog crnog, malenog malenog. Shvatila sam tko je i odmah sam se dobro naljutila; rekla sam: «Zar si sada ponovno počeo onu priču da mi ne dopuštaš ni spavati?» «Kako! Spavati? — odgovorio mi je — zašto ne moliš?»

«Molit ću kasnije — rekla sam — sada spavam.» «Već su dva dana, vidiš!, kako se više ne možeš sabrati; dobro, pusti, ja ću se pobrinuti za to.» Počeo me malo udarati; uzela sam Križ u ruke, ali sve je bilo uzalud. Spremao se nasrnuti na mene i zadati mi koliko god je mogao. Ne znam što se dogodilo; vidjela sam ga kako bjesni i valja se po podu.

Ja sam se smijala: danas mi se činilo da se ne bojim; rekao mi je: «Danas ti ne mogu ništa učiniti, ali sačuvat ću ti to za drugi put.» Pitala sam ga: «Ali zašto ne možeš? Ako si drugih puta mogao, možeš sasvim dobro i sada: ja sam ista, samo imam Isusa oko vrata.»

Tada mi je rekao: «Ona… koja je u ovoj sobi, što ti je učinila? Daj da ti skinu onu stvar sa sebe, pa ćeš vidjeti.»

Ustrajala sam da nemam ništa, jer sam spavala, ali sam razumjela o kome želi govoriti. Nakon tih riječi ostala sam zadovoljna u krevetu i smijala se, gledajući ružne grimase koje je pravio i bijes koji ga je izjedao.

Govorio mi je da će me, ako ponovno molim, još više natjerati trpjeti. «Nije me briga — govorila sam. — Trpjet ću za Isusa.»

Ukratko, danas sam se s njim prilično zabavila: vidjela sam ga veoma ljutitog; ipak mi je obećao da će mi to sačuvati.

Čekao je do večeras, ali hvala Bogu nije mogao dugo trajati: zadao mi je tri veoma snažna stiskanja, tako da mi je poslije, da bih otišla u krevet, trebalo mnogo vremena. U nekim bi trenucima pobjegao daleko, s tolikim strahom da ne znam što mu je. Doveo me do toga da sam se jedva mogla micati.

Koliko sam zazivala Isusa! Ali ništa, nikada nije došao; molila sam i svog Anđela Čuvara da me odvede k Isusu, ali sve mi je bilo uzalud. Ostao je neko vrijeme sa mnom i rekao mi: «Večeras Isus neće doći ni da te blagoslovi, a ni ja te večeras neću blagosloviti.»

Tada sam se uplašila, jer ako me Isus nije snažno blagoslovio, nisam se mogla ustati: ništa mi više nije bilo na svome mjestu. Tada je primijetio da ću zaplakati i rekao: «Ali On nas šalje, znaš, Isus. A kad bi znala tko te večeras šalje, kako bi bila sretna.»

Moje su misli tada odmah poletjele k bratu Gabrieleu. Pitala sam ga, ali mi nije dao nikakav odgovor; ostavio me neko vrijeme tako uznemirenu i punu znatiželje. Napokon mi je rekao: «Ali ako Isus doista šalje brata Gabrielea da te blagoslovi, što ćeš učiniti? Ne govori mu, inače ćeš biti neposlušna ispovjedniku.» «Ne, neću govoriti — odgovorila sam nestrpljivo —; ali kako me brat Gabriele može blagosloviti?» «Ali Isus ga šalje; štoviše, Isus ga je već drugih puta poslao da te blagoslovi. Hoćeš li uspjeti šutjeti i biti poslušna?» «Da, da, bit ću poslušna; neka dođe.»

Nakon nekoliko minuta došao je. Kakva me tada čežnja obuzela! Htjela bih… ali bila sam dobra, svladala sam se. Blagoslovio me nekim latinskim riječima koje su mi dobro ostale u sjećanju i odmah se zatim uputio da ode.

Oh, tada nisam mogla a da ne kažem: «Brate Gabriele, moli našu Majku da te u subotu dovede k meni i da ti dopusti da dugo ostaneš sa mnom.» Okrenuo se i, smijući se, rekao mi: «Budi dobra», i dok je to govorio, skinuo je s pojasa crni pojas i rekao mi: «Želiš li ga?» Tada sam ga doista željela: «Onaj mi jako pomaže; daj mi ga sada.» Dao mi je znak da ne, da će mi ga dati u subotu, i ostavio me. Rekao mi je da je taj pojas onaj koji me prethodne noći oslobodio od đavla.

24. srpnja, utorak

Đavao je napastuje, Anđeo Čuvar je umiruje. Ukazuje joj se Isus, koji je nježno kori i govori joj o samostanu pasionistkinja koji treba biti osnovan u Lucci.

Jučer se dogodilo kao i obično: otišla sam spavati, doista sam zaspala, ali đavao nije, činilo se da nije htio. Pokazao mi se na veoma prljav način, pokušavao me razotkriti, ali bila sam jaka. Vidio je tada da na toj strani ne može ništa [i] svojim mi je rukama učinio neku ružnu stvar na tijelu. U sebi sam molila Isusa da mi oduzme život [radije] nego da ga uvrijedim.

Kako su strašne te napasti! Sve mi se ne sviđaju, ali one protiv svete Čistoće koliko me bole!

Nakon toga, da me ponovno umiri, došao je Anđeo Čuvar i uvjerio me da nisam učinila nikakvo zlo. Katkad mu se tužim jer bih htjela da mi dođe pomoći u određenim trenucima, a on mi kaže, vidjela ga ili ne, da je uvijek iznad moje glave; štoviše, jučer, jer mi je Presveta Žalosna Marija doista pomogla i bila sam veoma snažna, obećao mi je da će navečer doći Isus da me posjeti.

Kad je stigla jučerašnja večer, nestrpljivo sam čekala trenutak da odem u sobu, uzela Križ i otišla u krevet. I moj je Anđeo bio zadovoljan što sam otišla u krevet, jer… Osjetila sam da ću se sabrati, došao je moj Isus, ali je stajao veoma daleko od mene. Kako su lijepi ti trenuci!

Odmah sam Ga upitala ljubi li me još uvijek i odgovorio mi je ovim riječima: «Kćeri moja, obogatio sam te tolikim lijepim darovima, bez ikakve tvoje zasluge, a ti me pitaš ljubim li te? Veoma se bojim za tebe.» «Zašto?» rekla sam Mu. «O, Kćeri, u danima kada si mnogo puta uživala u mojoj prisutnosti, bila si sva u žaru, molitva ti nije predstavljala nikakav napor; sada ti, međutim, molitva dosađuje; neka se nemarnost u tvojim dužnostima počinje uvlačiti u tvoje srce. O, Kćeri, zašto se tako obeshrabruješ? Reci mi: jesu li ti se proteklih dana molitve činile dugima kao sada? Činiš neku malu pokoru, ali tek kada se spremaš odlučiti!»

Ne znam kako sam ostala na tom slatkom prijekoru; ostala sam bez riječi. Zatim sam nastavila s Njim razgovarati o samostanu; u vezi s tim veoma me utješio. Rekla sam Mu da mi, ako me ljubi, udijeli milost da odem u samostan; ponovno sam Ga molila da mi kaže nešto o novom samostanu i odgovorio mi je: «Uskoro će se ostvariti riječi brata Gabrielea.» «Sve sve?» upitala sam Ga, gotovo izvan sebe. «Sve, ne boj se: uskoro. Kad se ispovjednik vrati, reći ću ti stvari još jasnije.»

Na kraju sam Mu preporučila svog jadnog grešnika. Blagoslovio me i, odlazeći, rekao mi: «Sjeti se da sam te stvorio za Nebo: sa zemljom nemaš ništa činiti.»

Therese

U srcu Crkve bit ću Ljubav (Sveta Terezija iz Lisieuxa)

jesus-ge33e9027d_1280

Savjeti za sigurnost osoba koje prelaze s islama ili drugih religija na katoličanstvo