in

Biografija svetog Šarbela Mahluofa

Nepoznato (stara fotografija), javno vlasništvo, preko Wikimedia Commons

Sveti Šarbel Makhlouf (svjetovnim imenom Youssef Antoun Makhlouf, na arapskom مار شربل‎; Bkaakafra, 8. svibnja 1828. – Annaya, 24. prosinca 1898.) bio je libanonski maronitski svećenik i redovnik, pripadnik Libanonskog maronitskog reda (OLM). Svetim ga je 1977. proglasio papa Pavao VI., a štuje se u cijelom svijetu kao „Padre Pio Libanona“ te kao jedan od najvećih pustinjaka i čudotvoraca Bliskoga istoka.

Liturgijski spomendan svetog Šarbela Makhloufa je 24. srpnja.

Bio je peto dijete seljaka Antouna Makhloufa i Brigitte Al-Chidiac, koji su mu dali ime Youssef Antoun (Josip Antonin). Rođen je 8. svibnja 1828. u selu Beqaa Kafra (najvišem selu u Libanonu, na 1.600 metara nadmorske visine), a ostao je bez oca već s tri godine. Dvije godine poslije njegova se majka ponovno udala za vrlo pobožna čovjeka (koji je poslije postao đakon), koji ga je usmjerio na svakodnevnu molitvu. Osim toga, njegova dvojica ujaka pustinjaka u Dolini svetih predstavljala su mu snažan uzor.

Kao dječak počeo se brinuti o obiteljskom stadu i pokazivao snažnu sklonost kontemplativnom životu: već sa samo 14 godina, svakoga se dana nakon ispaše povlačio kako bi satima klečeći molio pred slikom Blažene Djevice Marije u jednoj špilji (danas poznatoj kao „svečeva špilja“). Jedno svjedočanstvo pripovijeda da je svojoj kravi govorio: „Pričekaj dok završim molitvu, jer ne mogu istodobno razgovarati s tobom i s Bogom. On ima prednost.“

S 23 godine napustio je obitelj i rodno mjesto te započeo novicijat u Libanonskom maronitskom redu (najstarijem redu Katoličke Crkve maronitskog obreda) u samostanu Naše Gospe od Mayfouqa, uzevši ime Šarbel (tradicionalno se tumači kao „Božja povijest“ ili „Božja pripovijest“), u čast antiohijskom mučeniku. Nakon što je prešao u samostan svetog Marona u Annayi, položio je prve redovničke zavjete 1. studenoga 1853., a zatim je prešao u samostan svetog Ciprijana u Kfifenu, gdje je studirao filozofiju i teologiju pod vodstvom učenog Nimatullaha Youssefa Kassaba Al-Hardinija (koji je također proglašen svetim 2004.).

Za svećenika je zaređen 23. srpnja 1859. Potom se vratio u samostan u Annayi (na 1.200 metara nadmorske visine u planinama u unutrašnjosti Byblosa), gdje je ukupno 16 godina živio u potpunoj poslušnosti poglavarima, brinući se za siromašne i bolesne te radeći u poljima. Njegova je svakodnevica bila izvanredna: neprestano je postio i bdio, satima klečeći pred Presvetim. Misa je bila središte njegova dana i za nju se s velikom pažnjom pripremao. Iz samostana je izlazio samo po nalogu poglavara kako bi posjećivao bolesnike ili podjeljivao sakramente. Nije ništa pisao: izreke koje mu se pripisuju prenošene su isključivo usmenom predajom.

Marijanska pobožnost

Libanonski se redovnik nikada nije odvajao od lika Kraljice svete Krunice, držeći njezinu sliku na oltaru i jednu u svojoj ćeliji. Otac Milad Tarabay, prokurator Reda u Rimu, objasnio je: „Upravo je njegov učitelj teologije, sveti Nimatullah, prenio svetom Šarbelu ljubav prema Gospi. I sveti Šarbel i sveti Nimatullah govorili su da onaj tko se potpuno preda Mariji nikada neće upoznati pakao.“ U Šarbelovoj krunici, sastavljenoj od pet skupina zrnaca, nalaze se upravo plava zrnca koja simboliziraju njegovu duboku pobožnost prema Djevici.

Čudo sa svjetiljkom

Jedne se večeri otac Šarbel kasno vratio s rada u poljima i nije znao za zabranu paljenja svjetiljki koju je te večeri odredio poglavar u znak siromaštva. Potaknut željom za molitvom, zamolio je slugu da stavi ulje u njegovu svjetiljku. Sluga je iz šale u nju ulio vodu, ali se svjetiljka ipak zapalila. Poglavar je, ugledavši svjetlost koja je dopirala iz ćelije, pobjesnio; međutim, kada je otkrio da je ulivena voda, kleknuo je pred svecem i zamolio ga za oprost.

Posljednje godine i smrt

Budući da je osjećao potrebu za većom sabranošću s Bogom, 15. veljače 1875. dobio je dopuštenje povući se u pustinjaštvo svetih Petra i Pavla, koje je pripadalo samostanu u Annayi. Ondje je proveo posljednje godine svojega zemaljskog života, radeći, moleći i obdržavajući pokoru i šutnju prema Pravilu maronitskih pustinjaka.

Dok je slavio Misu, u trenutku podizanja posvećene Hostije i kaleža, pogodio ga je moždani udar. Umro je uoči Božića, 24. prosinca 1898., nakon osam dana agonije tijekom kojih je odbijao hranjiviju hranu kako bi nastavio obdržavati Pravilo, a subraća su ga čula kako neprestano moli.

Svjetlost, grob i čudesno izlučivanje

Iz groba u kojem je bio pokopan ubrzo se noću počela pojavljivati vrlo snažna svjetlost, vidljiva u cijeloj dolini. Bojeći se da bi tijelo moglo biti ukradeno, redovnici su ga prenijeli u kapelu unutar samostana. Tada je utvrđeno da je tijelo još uvijek bilo netaknuto, mekano, da je zadržavalo temperaturu živih tijela te da je iz njega izlazila viskozna crvenkasta tekućina (slična mješavini krvi i vode).

Godine 1925. Pio XI. pokrenuo je postupak za beatifikaciju. Godine 1950. grob je ponovno otvoren pred povjerenstvom od trojice liječnika jer su redovnici primijetili da se tekućina izlučuje sve do vanjskih zidova kripte; ekshumacija je privukla mnoštvo hodočasnika, među kojima je bilo i nekršćana. Izlučivanje se nastavilo 79 godina, sve do 1977. Liječnik Georges Chokrallah, jedan od svjedoka u kanonskom postupku, izjavio je: „Potaknut znanstvenom znatiželjom, pokušao sam otkriti tajnu toga tijela i te tekućine. Nakon što sam ih proučavao oko 17 godina, dva ili tri puta godišnje, moje je osobno mišljenje, utemeljeno na proučavanju i iskustvu, da su bili prožeti nekom tajanstvenom nadnaravnom silom.“

U vrijeme otvaranja groba 1950. zabilježen je nagli porast ozdravljenja. Monsinjor Nasri Rizcallah o tome je napisao: „Naveli su mi slučajeve slijepaca koji su ozdravili, grbavaca kojima se ispravila kralježnica, paraliziranih koji su ponovno zadobili uporabu udova dolazeći moliti u kriptu. Još je značajnije to što ozdravljeni nisu samo kršćani nego i muslimani. I zato se glas o tome proširio po cijelom islamu, a bolesnici dolaze iz svih krajeva kako bi molili u Annayi. Prizor je izvanredan.“

Beatifikacija i kanonizacija

Već je 1954. Pio XII. potpisao dekret o beatifikaciji, koja je potom proslavljena 5. prosinca 1965. po Pavlu VI. na završetku Drugoga vatikanskog koncila. Dana 9. listopada 1977. isti ga je Pavao VI. službeno proglasio svetim u bazilici svetog Petra.

U homiliji kanonizacije Papa je istaknuo: „Duh pustinjačkog poziva koji se očituje u novom Svecu, daleko od toga da pripada vremenu koje je već prošlo, čini nam se vrlo važnim za naš svijet, kao i za život Crkve. Današnji društveni život često je obilježen bujnošću, uzbuđenjem, nezasitnom potragom za udobnošću i užitkom, zajedno sa sve većom slabošću volje: on neće ponovno pronaći svoju ravnotežu osim povećanjem samokontrole, askeze, siromaštva, mira, jednostavnosti, unutarnjosti i šutnje […]. Da bi se spasio svijet, da bi ga se duhovno osvojilo, potrebno je, kako Krist želi, biti u svijetu, ali ne pripadati svemu onome što u svijetu udaljava od Boga. Pustinjak iz Annaye danas nas na to podsjeća neusporedivom snagom.“

Sveti Nimatullah Youssef Kassab Al-Hardini, učitelj svetog Šarbela, blaženim je proglašen po Ivanu Pavlu II. 10. svibnja 1998., a isti ga je Papa kanonizirao 16. svibnja 2004.

Poznata čudesna ozdravljenja

Svetom Šarbelu pripisuju se tisuće slučajeva ozdravljenja, od kojih su neki ispitani u postupku beatifikacije, a potom i u postupku kanonizacije.

Priznata čuda

Za beatifikaciju su priznata dva čuda: ozdravljenje sestre Marije Abel Kamari, koja je bolovala od teškog želučanog ulkusa, i ozdravljenje Alexandrea Oubeïda, koji je izgubio vid na jednom oku. Za kanonizaciju je ispitano ozdravljenje Marije Assaf Aouad, 57-godišnje žene oboljele od zloćudnog tumora desne tonzile 1966. godine. Čudo je odobreno 1975., a 1976. utvrđeno je da se može pristupiti kanonizaciji.

Među ostalim ozdravljenjima pripisanim zagovoru svetog Šarbela spominju se:

Nouhad Al-Chami (22. siječnja 1993.): bolovala je od hemiplegije s dvostrukom opstrukcijom karotidnih arterija i smatrana je neoperabilnom. Nakon što je njezin sin molio u Annayi, žena je sanjala dvojicu maronitskih redovnika; jedan od njih (sveti Šarbel) operirao ju je na vratu uz pomoć svetog Marona. Nakon buđenja pronađene su dvije ožiljke dužine 12 cm, a liječnici u Bejrutu utvrdili su da je potpuno ozdravila. Sveti Šarbel ponovno joj se ukazao u snu i rekao joj: „Operirao sam te kako bi te svi vidjeli i kako bi se ljudi vratili vjeri. Tražim od tebe da sudjeluješ na misi u pustinjaštvu u Annayi svakoga 22. u mjesecu; tvoje će rane krvariti prvoga petka i 22. dana svakoga mjeseca.“

Dafné Gutierrez (Phoenix, Arizona, siječanj 2016.): bolovala je od Arnold-Chiarijeva sindroma te je zbog edema papile postala potpuno slijepa. Nakon što je maronitski župnik Wissam Akiki molio nad njom polažući na nju relikviju sveca, žena je ponovno zadobila vid, što su potvrdili liječnici, bez znanstvenog objašnjenja.

© Tutti i diritti riservati. Riproduzione consentita solo chiedendo permesso a info@amicidilazzaro.it
(non verrà concesso a siti con pubblicità/ads o per usi commerciali)

© All rights reserved. Reproduction allowed only with permission from info@amicidilazzaro.it
(it will not be granted to sites with advertising/ads or for commercial uses)

Noćni život svećenika (Otac Álvaro)

christ-6703538_1280

Sada ljubim samo Tebe, Gospodine (Sveti Augustin)