
Evo jednog primjera koji će donekle izraziti moju misao. Pretpostavimo da sin vještoga liječnika na svom putu naiđe na kamen zbog kojega padne i da pri tom padu slomi ud; njegov otac odmah dolazi k njemu, s ljubavlju ga podiže, liječi njegove rane, pritom koristeći sva sredstva svoga umijeća, i uskoro mu potpuno izliječeni sin pokazuje svoju zahvalnost. Bez sumnje, ovo dijete ima svako pravo ljubiti svoga oca!
Ali učinit ću još jednu pretpostavku. Otac, saznavši da se na putu njegova sina nalazi kamen, požuri pred njega i ukloni ga (a da ga nitko ne vidi). Zasigurno, ovaj sin, predmet njegove predusretljive nježnosti, ne znajući za nesreću od koje ga je otac oslobodio, neće mu pokazati svoju zahvalnost i ljubit će ga manje nego da ga je otac izliječio… ali ako sazna za opasnost kojoj je upravo izbjegao, neće li ga ljubiti još više?
Eto, ja sam to dijete, predmet predusretljive ljubavi Oca koji nije poslao svoju Riječ da otkupi pravednike, nego grešnike. On želi da ga ljubim jer mi je oprostio, ne malo, nego sve. Nije čekao da ga mnogo ljubim poput svete Magdalene, nego je htio da spoznam kako me ljubio ljubavlju neizrecive predusretljivosti, kako bih ga sada ljubila do ludila!…
Čula sam da se još nije našla čista duša koja bi ljubila više od duše koja se kaje; ah! kako bih htjela dokazati da je ta tvrdnja lažna!
Terezija iz Lisieuxa, Rukopis A, 38v°–39r°.
Prijevod Amici di Lazzaro
© Tutti i diritti riservati. Riproduzione consentita solo chiedendo permesso a info@amicidilazzaro.it
(non verrà concesso a siti con pubblicità/ads o per usi commerciali)
© All rights reserved. Reproduction allowed only with permission from info@amicidilazzaro.it
(it will not be granted to sites with advertising/ads or for commercial uses)

